U zlatnoj fazi ere Silvija Berlusconija i AC Milana, Zvonimir Boban bio je jedan od kultnih igrača Rossonera. Mnogi koji nisu u Hrvatskoj prepoznavali, ili nisu htjeli, dimenziju njegove sjajne karijere, mogli su o tome steći jasnu sliku godinu dana nakon što je prestao igrati nogomet.
Na Maksimiru se 7. listopada 2002. godine okupila plejada velikana nogometa, tada aktualnih ili povijesnih iz Dinama, Milana, reprezentativne zbilje Hrvatske, svjetskih vedeta, šest Zlatnih lopti, velikih aktera jugoslavenskog nogometa. U kojem je Boban, čisto radi podsjetnika, već kao tinejdžer postao svjetska vrijednost, kapetan Dinama s 18 godina, ali i dva puta “igrač godine” u iznimno snažnoj konkurenciji Jugolige…
Kad je 1991. godine AC Milan došao po Zvonimira Bobana, bio je to već više godina naj klub svijeta, natjecateljski, organizacijski, glamuroznošću i popularnošću. Bilo je to vrijeme kada u Italiji nije moglo igrati više od trojice stranaca, a u Milanu su bili tipovi kao Van Basten, Rijkaard, Gullit, potom Papin, Savićević, Laudrup.
Milan je prve sezone poslao Bobana u Bari, kod Zbigniewa Bonieka, da se prilagodi Italiji. Naučio je jezik, stekao prva iskustva u Serie A, tada uvjerljivo najjačoj ligi na svijetu, ali je i obolio od hepatitisa A. Izgubio je nekoliko mjeseci igranja, ali unatoč upozorenjima liječnika da se suzdrži napora, Boban je pod svaku cijenu želio na Europsko prvenstvo 1996., prvi veliki turnir Vatrenih…
Sljedeće ljeto, nakon što je na tradicionalnom Trofeju Berlusconi briljirao za Milan, vlasnik kluba oduševljen viđenim, ali i gardom Bobana (“ili ostajem u Milanu ili me prodajte, ne zanima me posudba”), kazao je:
– Boban će ostati s nama jako dugo, vidjet ćete, bit će jedan od velikih protagonista Milana.
Tako je i bilo, pogotovo otkako mu je trener postao strogi i vrlo zahtjevni Fabio Capello. Koji se odrekao Gullita da bi Bobanu otvorio mjesto i s kojim će zajedno osvojiti tri scudetta i senzacionalnu Ligu prvaka 1994., pomevši moćnu Cruijffovu Barcelonu 4:0 u atenskom finalu…
Za Rossonere će u devet sezona odigrati 251 utakmicu (30 pogodaka i 37 asistencija), osvojiti devet trofeja, a posebno će se pamtiti sezona 1998./99. Tada je novi trener Milana, Alberto Zaccheroni, marginalizirao Bobana, tvrdeći klupskim čelnicima da je (i) on izgubio motive, pogotovo što je s Hrvatskom tek osvojio broncu na debitantskom Mundijalu u Francuskoj.
Zaccheroni i Boban otada su imali loš odnos, a posljedično je trener bio na piku i predsjedniku Berlusconiju. Kad je došla u pitanje Milanova borba za scudetto, Berlusconi je nazvao Zaccheronija i rekao mu dvije stvari. Prvo da u momčad vrati Bobana i to na mjesto ofenzivnog igrača, promijeni sustav igre (trequartista iza dvije špice), a ako to ne učini, da više neće biti trener. Tako je Zac, iako nikad nije htio to javno priznati, okupio igrače prije treninga na centru Milanella, kazao im da se on ne slaže s tim postavkama, ali neka oni tako igraju. Bio je to početak preporoda, jer je trećeplasirani Milan zaredao do kraja sezone sa sedam uzastopnih pobjeda i praktično u posljednjem kolu “oteo” iz ruku Laziju, činilo se, osvojeni scudetto.
Zbog te taktičke promjene i fantastične mu igre, “demotivirani Boban” proglašen je igračem sezone, a titula je dobila naziv “Bobanov scudetto”. Ondašnji analitičar La Gazzette dello Sport, Alberto Cerruti, nesklon euforičnim tonovima u svojim analizama, ipak je naglasio…
– Nakon ovog finiša i viđene mu igre, u velikom slavlju Milana umjesno je pitati što smo sve ove godine izgubili gledajući Bobana na poziciji bočnog ili klasičnog veznog. Ovakav talent je na desetki jednostavno na svom prirodnom mjestu…
Zašto podsjetiti na igračku dimenziju današnjeg predsjednika Dinama? Prije svega zato da oni koji kritički tretiraju njegove radne dane u Maksimiru, prije u Milanu ili UEFA-i/FIFA-i, kao i oni koji vole umanjivati hrvatske nogometne (i ine) vrijednosti, ili oni mlađi i neupućeni, razdvoje te svoje dojmove od činjenica jedne sjajne igračke karijere.
Zvonimir Boban je bio veliki igrač jedne od najvećih uspješnih era velikog Milana. Bio je lider jedne od najvećih reprezentativnih momčadi Hrvatske (druge nakon srebrnih) i prostora bivše Jugoslavije. Bio je prije svega toga jedan od najvećih talenata jugonogometa u dresu jednog od najvećih klubova tih prostora i vremena (Dinama), jedan od najboljih igrača selekcije U20 koja će 1987. postati svjetski prvak u Čileu.
Naposljetku, dolazimo do povoda ovom vremeplovu-podsjetniku, a to je gostovanje Celte de Vigo u Maksimiru. Boban, koji je osim Dinama i Milana imao kratku epizodu u Bariju te još kraću u Vigu, imao je dva kluba karijere. Modri i Rossoneri su njegova emotivna i nogometna priča. Bari i Celta su posudbe, jedna kraća od druge.
Gornje činjenice ukazuju zašto su čelnici kluba iz Galicije stalno forsirali Bobana da finiš karijere odigra za gušt u njihovom klubu. Za Celtu je Boban bio velikan koji, osim igračkih vrlina, donosi i globalni odjek. Zato su iskoristili trenutak kada je Bobanu u Milanu “isteklo vrijeme”, odnosno kada više nije imao s 33 godine dovoljno zdravlja i posljedično “gladi” da maksimalno pruža u treningu i na utakmicama, po kriterijima velikog Milana.
Boban je već godinama prije najavljivao da će zaključiti aktivnu karijeru s 33 godine. I kad su iz Celte došli po njega u ljeto 2001., sve se poklopilo u njihovu korist. Boban nije želio živjeti kao opterećenje klubu, imao je operaciju koljena, hrskavica je bila potrošena, leđa su ga kronično boljela. Prihvatio je poziv iz Viga, uz želju da odigra svoju sezonu za gušt i pripremu za mirovinu. U Celti su to znali i na sve su pristali, čak i to da podmire za njih prilično veliku razliku između plaće koju mu garantira ugovorom Milan i one koju mogu “pokriti” Španjolci. Novac međutim nije bio presudan dio priče…
U Vigu je Boban dočekan kako dolikuje velikanu nogometa, kojeg će Zinedine Zidane tretirati jednim od najvećih svjetskih talenata u 15 godina njegova doba (uvrstio ga je u petoricu igrača svoje idealne malonogometne postave).
U gradu je odmah postao vrlo popularan, uživao je pažnju gdje god bi izišao sa suprugom Leonardom i svi su se zbilja trudili da mu ugode kako bi što bolje djelovao u Celti. No, realnostima je teško parirati željama. Boban je probao, ali više nije bio taj. Već nakon mjesec dana govorio nam je da to nije to. Celta je super prema njemu, ali on nema više strasti, fizički također kaska, pa je vrlo skoro šokirao sve oko sebe.
Nakon jedne utakmice u kojoj se koncentriralo sve navedeno, shvatio je da ne može više biti igrač protagonist, a nikad nije podnosio biti igrač statist. Sazvao je tiskovnu konferenciju u klubu, nitko nije znao o čemu je riječ, a onda je počeo s obrazloženjem odluke da prestaje igrati nogomet! Dva i pol mjeseca po dolasku! Zahvalio je Celti, između ostalog i na način da je oprostio par milijuna nečega, i otišao je u igračku povijest.
U Vigu nikad nisu zaboravili njegovu gospoštinu, činjenicu da je odmah po dolasku svladao španjolski jezik, a respekte pokazao i time da nije htio uzeti novac koji je mogao dobiti. Za svijet profesionalnog nogometa vrlo neuobičajen potez…
