Momčad Hajduka opet je podbacila u Varaždinu, “bijeli” nisu postigli pozitivan, nego dapače negativan skor; gubitak dvaju bodova u tako delikatnim utakmicama u biti znači poraz. Zaludu je bila polusatna parada, sjajna igra “bijelih”, vodstvo od 1:0; moglo bi se, onako pošteno, kazati da je asistencija Marka Livaje bila spektakularna, ali u biti ipak slučajna. Najbolje od svega bio je izuzetno tempiran i snažan šut Ante Rebića u mrežu Zelenike. U redu, Juri Tavares je izjednačio zaista mirakuluznim udarcem, Varaždinci su se u drugom poluvremenu nametnuli, dok su “bijeli” djelovali ispuhano…
Sva nadanja da će momčad Gonzala Garcije poslije dvaju neočekivanih podbačaja na startu poslije zimskih priprema, protiv Istre 1961 i Gorice, i kad su naredali tri pobjede, uspjeti osvojiti tri boda i u Varaždinu, ostala su iznevjerena. Zato će sada eventualno dobiveni derbi nad Dinamom skratiti razliku na četiri boda, tek toliko da “prgava familija” nastavlja sanjati o održavanju borbe za naslov.
Ovako, bez obzira na to kako bi možda “bijeli” u finišu prvenstva nastavili nizati pobjede, ipak je bodovna razlika prevelika. I to na temelju kontinuirane berbe bodova od strane sastava Marija Kovačevića. Molim vas, zaboravimo europska posrtanja, ali od poraza u Puli u 13. kolu uslijedio je jurišni niz “modrih” od devet pobjeda (gol-razlika 30:6!) uz dvije neriješene u derbijima: Rijeka u gostima 0:0, Hajduk na Maksimiru 1:1, znači 29 bodova. A Hajduk? U istom razdoblju pet pobjeda, po tri remija i poraza, gol-razlika 14:13…
To je razlog da je za momčad Hajduka dvoboj protiv Rijeke praktično trofejna utakmica, jer će u slučaju eliminacije još jednom ostati praznih ruku. Dakle, susret na Rujevici za splitsku momčad ima, makar u ovom času, kapitalnu vrijednost spašavanja sezone.
Što se tiče nadanja o tituli, čak i prije rezultata u prošlom kolu, tadašnjih pet bodova prednosti, a kamo li sadašnjih sedam, odveli su Dinamo nadomak nove šampionske krune. Zato sam se čudio pumpanjima pojedinih komentatora kako “još ima u hajdukovoj svići uja”, premda je bilo sasvim jasno kako “bijeli” mogu dospjeti do neizvjesne trke za prvim mjestom jedino nekakvim harakirijem “modrih”. U stvari, jedino Dinamo može izgubiti tu trku…
Nažalost navijačkog puka, ovako je još jedna sezona prošla uzalud i to bez obzira na to što su “bijeli” u ovo 21. prvenstvo od osvojene titule 2004./05. s razlogom ušli maksimalno optimistički. Dobili su za trenera Gonzala Garciju, znalca za nadigravanje, uz to, po svim pokazateljima, i najmoćniji igrački kadar.
S jedne strane, pod proskribiranim trenerom Gennarom Gattusom sazrijevala je serija mladih prvotimaca: Prpić i Pukštaš po 30 nastupa, Hrgović 29, Sigur 28, Durdov 27, donekle i Brajković 11, k tome na Poljud je stiglo devet prvotimaca: tri Španjolca Guillamón, González, Almena, Karačić, Pajaziti, Raci, Rebić, Ivušić i na kraju žarko željeni Marešić. Od tih došljaka kao prevara se pokazao Edgar González, razočaranje Ivušić, dok su preostali zaslužili svoj angažman, kompletirali igračku ružu.
Urugvajski trener krenuo je ambiciozno u stvaranje svoje igre, činilo se da bi s razigranim atomskim tandemom napadača Livaja – Rebić ova sezona zaista mogla biti prava. Hajduk je poslije 13. kola imao četiri boda prednosti nad Dinamom, koji se nalazio u raskoraku obveza između europske i domaće scene.
A kako su se “bijeli”, nažalost, zarana riješili europskih obveza, Garcia je imao obilato vremena za tjedna uigravanja, usavršavanja, sklapanja automatizama, da bi mu se momčad pogubila u dva turnusa. Od petog do sedmog, odnosno od 14. do 16. kola, najprije su osvojili jedan bod od devet mogućih, onda dva od devet, pa je tako proćerdana prednost. Ali onda su na startu nastavka prvenstva doživjeli dva fatalna poraza, od kojih je posebno bolan bio onaj od Istre (1:2) na Poljudu.
Istina, Garciji su nedostajali kažnjeni Livaja i Rebić, ali se i trener zaigrao sastavom obrane: Silić – Sigur, Mlačić, Skelin, Hrgović, koji su pred sobom imali propusne veznjake Guillamóna i Krovinovića, pa i nejakog Skoku, dok je na klupi ostavio Šarliju, Pajazitija, Pukštaša, da se ne spominje Kalika i Melnjaka. Dojam je, Garcia je infišan, to jest opsjednut, zaluđen forsiranjem mladih snaga, što se ponovilo i u Varaždinu. Uzmimo role dvojice bočnih igrača, Hodaka i Hrgovića, manjkavih u osnovnim obrambenim obvezama, koji su u stanju sudjelovati u kreaciji, barem pomagati u ofenzivi, pa zato lako ispadaju iz defenzivnih okvira.
Čvrsta obrana je, zna se, preduvjet stabilnosti momčadi, pogotovo otkako je došao Marešić, kako bi se moglo iskoristiti silan napadački potencijal (Livaja, Rebić, Šego, Pukštaš i sada ozlijeđeni Almena). I to naročito kod prekida (14 kornera protiv Varaždina), kod izvođenja slobodnih udaraca, pogotovo kada se raspolaže viškom igrača (Hajduk je ove sezone takvu prednost uživao na čak devet utakmica). Baš u tim situacijama došla je do izražaja smušena izvedba momčadi, jer nisu pokazali pripremljene šablone s treninga.
Ali ostavimo se analiziranja promašaja i zabluda, Gonzalo Garcia ima prioritetni zadatak, prolaz na Rujevici, što nikako neće biti lako, ali je jedini izlaz za eventualni spas sezone Hajduka, odnosno od onog uvjerenja da “miriše na titulu…”, a završi se “… na fritulu”.
