Jedan od analitičara madridskih medija, kada su ga upitali zašto je Real opet svladao Atletico Madrid u Ligi prvaka, imao je odgovor okvira crnog humora…
– Gledajte, Real uvijek ima svog igrača u protivničkim linijama. U Milanu je 2016. jedini promašaj u raspucavanju jedanaesteraca imao Juanfran. Pogodio je vratnicu. U ovoj večeri na Metropolitanu, ključan promašaj bio je Llorenteov, koji je pogodio gredu.
Što povezuje Juanfrana i Llorentea? Bili su igrači u Real Madridu…
Naravno da oni kojima je Atletico na srcu nisu voljni slušati još i takve eskapade. Pogotovo što je Juanfran bio jedan od srčanijih igrača i onako vrlo borbenih Colchonerosa, a Marcos Llorente, kome je ujak (pokojni) slavni Paco Gento, vjerojatno bi dao sve što može da se mogao “osvetiti” Realu što ga je (ot)pustio prije šest godina.
Noć srijede na četvrtak bila je opet ona noć u kojoj jedan madridski klub pjeva i slavi od sreće, a u i oko drugog kluba liju suze i tugu. Ako je ikad Atletico Madrid bio bliže da napokon zavije u crno Blancose u europskom elitnom natjecanju, onda je to bilo upravo u srijedu navečer. Jer momčad Diega Simeonea u 28. sekundi je nadoknadila prednost Reala iz prve utakmice i mogla je bez pritiska graditi igru u idućih 90 minuta za pobjedu od dva razlike. Dojam je da su domaćini u krajnje užarenoj atmosferi Metropolitana možda prerano poveli i pomislili da bi to moglo biti to. Tim prije što Real doista nije izgledao dobro.
Ne samo tehničko-taktički, s uobičajenom neravnotežom koju proizvodi manjak defenzivnog fokusa četvorke Vinicius – Mbappe – Rodrygo – Bellingham. Svijet Reala uvijek ima potrebu za tim statusima. Donedavno je to bio BBC (Benzema – Bale – Cristiano), sada se forsira MBV (Mbappe – Bellingham – Vinicius), iako im “smeta” Rodrygo, koji je tradicionalno manje glamurozno tretiran iako je po učinkovitosti top igrač.
Osim što nisu bili razigrani, igrači Reala djelovali su nedovoljno fizički spremni. Slabiji u duelima, manje odlučni u napadačkim inicijativama, bez dovoljno energije sve do produžetaka. Tada se osjetio energetski pad domaćina, i Real je počeo djelovati uvjerljiviji.
Sve je to moglo biti drugačije da je Atletico djelovao ofenzivno goropadniji. Otkako je Simeone na klupi (od 2011.) njegova momčad forsira težak, rudarski tip nogometa, temeljen na agresivnosti, borbenosti, opsesivnoj defenzivi i manjkom ofenzivne kreativnosti. Takav je bio igrač Argentinac, koji će Atletico drastično podignuti u statusu i standardima, ne samo zbog 9 osvojenih trofeja, nego i ogromnih financijskih benefita njegove vladavine. Ipak, Simeone nije uspio riješiti europski kompleks Atletica prema gradskom rivalu.
Počelo je još 1959., kada su Blancosi ostvarili petu uzastopnu europsku titulu, a u polufinalu su nakon majstorice eliminirali Colchonerose. Do 2014. nisu imali dvoboje, a onda se dogodilo finale u Lisabonu, gdje je Real do sučeve nadoknade gubio 0:1, ali je snagom pobjedničkog mentalitA dohvatio remi, a onda i slavio 4:1 pobjedu i deseti euro naslov. U toj eri, gdje je konstanta Luka Modrić u Realu, a Diego Simeone u Atleticu, sučelili su se u još jednom finalu (2016.), kojeg su Blancosi pobijedili nakon izvođenja jedanaesteraca! Između dva finala Real je eliminirao gradskog suparnika u četvrtfinalu (2015.), nakon finala u polufinalu (2017.) i eto sada u osmini finala. Na jedanaesterce.
Zašto se to događa Atleticu, čak i onda kada djeluje energičniji i bolji, kao što je naslućivao u ove dvije utakmice? Thibaut Courtois, fantastični golman Reala, bio je 2014. na golu Atletica. Kasnije će, po dolasku u Real, kazati da je odmah shvatio zašto su Blancosi trofejniji i uspješniji…
– U Realu postoji pobjednički mentalitet, ide se na pobjedu bez obzira na ime suparnika, natjecanje i mjesto igranja. Takav pristup je nešto posebno i znao sam da ću sve frustracije doživljene u drugim klubovima, ovdje kompenzirati trofejima.
U srijedu navečer, dok je Diego Simeone još jedno naricao “zlu sreću, teorije urote i statuse žrtve”, upravo je Courtois kazao bez ograda, aludirajući upravo na trenera s kojim ima već dugo loš odnos…
– Dosta mi je stalno te kuknjave da su žrtve, i stalnog plača zbog ovakvih stvari. Suci ne žele pomagati ni u Španjolskoj, ni u Europi. Oni su to jasno vidjeli uz pomoć tehnologije. Ako povedeš u prvoj minuti i ne tražiš drugi pogodak, tu je ključni trenutak gdje gubiš.
U stavu čovjeka koji ima iskustva na obje strane madridskog nogometa može se zapravo prepoznati razlika koja Real čini europskim šampionom uz rekordnih 15 titula, u odnosu na Atletico koji nema niti jedan euro naslov prvaka. Pobjednički mentalitet. Real je u obje utakmice djelovao, ponavljamo, slabije forme u odnosu na potencijal i na suparnika, ali je stalno tražio pogodak, napadačku akciju, unatoč jalovosti pogotovo na Metropolitanu. Ona je bila i posljedica sjajne defenzivne organizacije Atletica. No, za šampionske iskorake ne može se stalno igrati na kartu defenzive i kontranapada. Simeone je doživio pet europskih teških udaraca s Realom, iako je u tom razdoblju osvojio i dva naslova prvaka Španjolske, pobjede u superkupovima. Uostalom statistika protiv Reala je 12-15-20 u 47 dvoboja. No, kad se igra finale ili unutra-vani u Ligi prvaka, redovito gubi i to snaži kompleks Atletica, a dodatno jača pobjednički gard Reala.
Kad stalno ponavljaš isti pristup i redovito si neuspješan, onda je doista logično upitati se nije li barem jednom došao trenutak da se promijeni gard i napadne Real. Sukladno energiji u ova dva susreta dojam je uvjerljiv da je upravo ova osmina finala bila pravi trenutak da Simeone “pobjegne od ziheraštva” i pokaže zube Realu na njegov način. Više bi riskirao, naravno, s kontrama brzih Blancosa, ali bi više prijetio u napadu i time provocirao sudbinu da se ipak okrene na njegovu stranu. Nije to učinio, branio se i čekao, dok je Real kao i uvijek napadao i tražio šansu. Ne uspijeva mu uvijek, naravno, ali takav gard je razlog što imaju najviše euro trofeja.
