Englezi nogometnu igru svojataju kao svoj izum. Povjesničari ovog sporta uglavnom im priznaju “patent”, kojim su ovi 1863. definirali pravila igre. To je prvi dokument u kojemu se izrijekom brani igranje rukom tijekom nogometne prezentacije.
No, ideju o organizaciji natjecanja nacionalnih momčadi ponudili su Francuzi. Konkretno, učinio je to Henri Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, još 1927. Međutim, za realizaciju tog sveeuropskog projekta postojala je ogromna prepreka. Naime, nije postojala organizacija koja bi objedinjavala sve nacionalne saveze na razini Europe. Tek 1954. osnovana je nogometna federacija nazvana Union od European Football Associations. Iliti UEFA. Prvi generalni tajnik bio je upravo spomenuti Henri Delaunay.
Zamisao o organizaciji kontinentalnog natjecanja reprezentacija Delaunay nije uspio realizirati, jer je 1955. – preminuo. Međutim, očevu je ideju nastavio sin Pierre i 1958. započele su kvalifikacije (prijavilo se 17 saveza) za natjecanje pod imenom – Europski kup nacija Henri Delaunay. Na završni turnir, 1960. u Parizu, plasirale su se četiri reprezentacije: Francuska, Jugoslavija, Čehoslovačka i SSSR.
U polufinalnim ogledima Sovjetski je Savez deklasirao Čehoslovačku 3-0, dočim je Jugoslavija na Parku prinčeva pobijedila domaćina 5-4. U analima UEFA-e ta se utakmica do danas smatra najspektakularnijom u povijesti natjecanja. Jugoslavija je igrala u sastavu (2-3-5): Šoškić – Durković, Jusufi – Žanetić, Zebec, Perušić – Knez, Jerković, Galić, Šekularac, Kostić. Do 75. minute utakmice Francuzi su imali vodstvo 4-2 (golove za Jugoslaviju dali su Galić i Žanetić). A onda, u samo pet minuta, dogodio se čudesni preokret. Jugoslavija je golovima Kneza i Jerkovića (dva) povela 5-4 i prednost sačuvala do kraja.
U pobjedničkoj momčadi igrala su trojica igrača iz hrvatskih klubova – Željko Perušić i Dražan Jerković (Dinamo) te Ante Žanetić (Hajduk). Kapetan momčadi bio je Trešnjevčanin Branko Zebec (tada igrač beogradske Crvene zvezde), a kao Hrvat izjašnjavao se i Tomislav Knez, nogometaš banjalučkog Borca. Bio je to raritetan slučaj u povijesti jugoslavenskog nogometa. Knez je jedini postao reprezentativcem kao igrač drugoligaškog kluba.
Za finalni ogled protiv SSSR-a jugoslavenski izbornik Ljubomir Lovrić nije mogao računati na Zebeca (zbog ozljede). Donekle je revidirao sustav igre (3-2-4-1), a u momčadi se pojavio još jedan igrač Dinama – Željko Matuš. Jugoslavija je povela golom Galića u 43. minuti. Izjednačio je Gruzijac Metreveli, a kako za 90 minuta nitko nije postigao pobjednički gol, pravila su nalagala – produžetke. Prvi (i jedini) naslov europskog prvaka Sovjetskom je Savezu priskrbio Viktor Ponedelnik u 113. minuti susreta.
Drugi Europski kup nacija 1964. organizirala je Španjolska. Kontinentalnu nogometnu smotru “caudillo” Francisco Franco iskoristio je za promidžbu svoje politike. U finalu je domaća reprezentacija pobijedila SSSR 2-1. Susret je odigran na madridskom Santiago Bernabeuu pred 79.115 ljudi (španjolski su mediji navodili i 115 tisuća). To je do danas ostala najveća posjećenost nekog finala Europskog prvenstva.
Za organizaciju trećeg izdanja Kupa nacija izborila se Italija, a na završni turnir još su se plasirale – Engleska, Jugoslavija i SSSR. Susret Italije i Sovjetskog Saveza završio je bez pobjednika i poslije 120 odigranih minuta. Prema propozicijama finalist je odlučen bacanjem novčića. To je prvi i posljednji put da je sudionika finalne utakmice odlučivalo – pismo ili glava.
A svekoliko je iznenađenje napravila reprezentacija Jugoslavije pobijedivši Englesku, tada aktualnog prvaka svijeta, 1-0. Legendarnog Gordona Banksa svladao je Dragan Džajić u 86. minuti. U momčadi koju je sastavljao selektor Rajko Mitić našao se samo jedan igrač iz hrvatskih klubova – Dragan Holcer (Hajduk).
Džajić je bio strijelcem i u finalnom ogledu protiv Italije. No, domaćin je izjednačio u finišu utakmice. Tadašnje propozicije nisu predviđale produžetke u finalu već je odigrana, dva dana kasnije, nova utakmica. Italija je u ponovljenom susretu pobijedila 2-0.
Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća europskim su klupskim nogometom dominirali Ajax i Bayern. Igrači minhenskog kluba činili su i okosnicu reprezentacije Zapadne Njemačke, koja je 1972. u Bruxellesu, u finalnom susretu Kupa nacija, svladala SSSR 3-0.
A 1976. završnica Kupa nacija odigrana je u Jugoslaviji. Svekoliko je iznenađenje (u Zagrebu) priredila Čehoslovačka, koja je u polufinalu, nakon produžetaka, pobijedila moćnu Nizozemsku (s Cruijffom, Rensenbrinkom, Repom, Neeskensom, Krolom, Suurbierom…), 3-1. U Beogradu je pak Zapadna Njemačka, također poslije produžetaka, pobijedila Jugoslaviju 4-2. “Plavi” su nakon pola sata igre imali ogromnu prednost (2-0, golovima Popivode i Džajića), da bi u nastavku utakmice rezultat poravnali Flohe i Dieter Müller.
Izbornik Ante “Biće” Mladinić momčad je “nakrcao” igračima Hajduka (na užas beogradskih novinara), tada dominantnog kluba Jugolige. Igrali su Ivan Buljan, Dražen Mužinić, Jurica Jerković, Ivica Šurjak, Slaviša Žungul i još je u produžecima ušao Luka Peruzović. Od hrvatskih igrača nastupili su i Josip Katalinski (Željezničar) te Franjo Vladić (Velež). No, spomenuti je D. Müller s dva pogotka u završnici drugog produžetka poveo Nijemce u finale turnira.
U utakmici za treće mjesto, u Maksimiru je Nizozemska (bez Cruijffa, Neeskensa i Repa) pobijedila Jugoslaviju 3-2 (nakon produžetaka). A reprezentacija Čehoslovačke (u kojoj su dominirali Slovaci) postala je senzacionalnim prvakom Europe. Već nakon 25 minuta autsajder je imao ogromnu prednost (2-0), no Nijemci su se vratili u igru golovima D. Müllera i Hölzenbeina (u 89. minuti). Nakon što je i poslije 120 minuta pobjednik ostao nepoznat, pristupilo se raspucavanju jedanaesteraca. Odluka je pala u posljednjoj, petoj seriji: Uli Höness prebacio je vrata, a Antonin Panenka “frajerski” svladao Seppa Maiera. Način na koji je Čeh izveo udarac s 11 metara (potkopavši loptu) i danas se kolokvijalno zove – “a la Panenka”.
Četiri godine kasnije (u Italiji) format završnog turnira Eura proširio se na osam momčadi podijeljenih u dvije skupine. U finalu su participirali pobjednici skupina – Njemačka i Belgija. Imali su Belgijci talentiranu generaciju nogometaša (Pfaff, Vandereycken, Van der Elst, Ceulemans…), ali ih je u zaključnoj utakmici nadvladao njemački “industrijski nogomet”, predvođen robusnim centarforom Horstom Hrubeschom. Postigao je oba pogotka (drugi u 88. minuti) za pobjedu “elfa”, 2-1.
Turnir osam reprezentacija 1984. održan je u Francuskoj. Na završnu smotru plasirala se i Jugoslavija. Selektor Todor Veselinović uvrstio je među kandidate i nogometaše hrvatskih klubova: Zoran Simović, Ivan Gudelj, Zlatko Vujović, Branko Miljuš (Hajduk), Velimir Zajec, Boro Cvetković, Stjepan Deverić (Dinamo Zagreb) i Sulejman Halilović (Dinamo Vinkovci). Nije pomoglo. Jugoslavija je izgubila sve tri utakmice u skupini – protiv Belgije (0-2), Danske (0-5) i Francuske (2-3). Protiv Danske jugoslavensku je mrežu čuvao Tomislav Ivković, tadašnji vratar Crvene zvezde.
Cijeli turnir protekao je u znaku Francuske i briljantnog Michela Platinija. U pet utakmica kapetan francuske reprezentacije postigao je čak devet golova. Među inima i vodeći u finalnom susretu, protiv Španjolske 2-0 (drugi je zabio Belloni).
Iako je Njemačka kao domaćin turnira 1988. bila favoritom Eura, do finala su stigla dva “dark horsea” – Nizozemska i Sovjetski Savez. Spomenute su se reprezentacije sastale i u grupnoj fazi, a dobili su Sovjeti 1-0. Bio je to labuđi pjev reprezentacije jedne državne tvorevine koja će ubrzo završiti u ropotarnici povijesti. U momčadi koju je vodio Valerij Lobanovski dominirali su igrači (osmorica) kijevskog Dinama.
U finalu su Nizozemci uzvratili SSSR-u pobijedivši 2-0, golovima Gullita i Van Bastena. Posebno je spektakularan bio Van Bastenov gol, peti na turniru. Bio je to svojevrsni hommage “totalnom nogometu”, titula koju je Rinus Michels ostvario s nasljednicima Cruijffa, Neeskensa, Haana, Krola, Repa, Rensenbrinka…
Najluđa priča svih Eura zbila se 1992. Neposredno prije turnira UEFA je zbog ratne zbilje suspendirala Jugoslaviju i na završni turnir u Švedskoj poslala Dansku. Legenda kaže da je vijest danskog izbornika Richarda Møllera Nielsena zatekla na ljestvama dok je – krečio kuhinju. Većina danskih nogometaša već je bila razasuta po mediteranskim plažama. Nielsen ih je okupio na aerodromu, no najbolji danski nogometaš Michael Laudrup – nije se pojavio.
Na svekoliko iznenađenje Danska je završila druga u skupini, iza Švedske, a ispred Francuske i Engleske. U polufinalu su Danci priredili novu senzaciju eliminiravši Nizozemce nakon raspucavanja jedanaesteraca (ključni je promašio Van Basten). A onda, kada su već izgubili ljeto, odlučili su – otići do kraja. U finalu su svladali (ujedinjenu) Njemačku 2-0, golovima Jensena i Vilforta.
Godine 1996. “Football is coming home”. Barem u organizacijskom smislu. Euro je održan u novom formatu (16 momčadi) na engleskim travnjacima, a na turniru se prvi put pojavila buduća nogometna velesila – Hrvatska. Momčad Ćire Blaževića zaustavila je Njemačka u četvrtfinalu (1-2). Nakon što su eliminirali “najtežeg suparnika”, Nijemci su osvojili turnir pobijedivši u finalu Češku, 2-1. Prvi put prvak Europe odlučen je zlatnim golom. Naime, nove su propozicije definirale da se produžeci igraju do – prvog gola. Oliver Bierhoff tako je u 95. minuti prelomio finalni dvoboj.
Zlatnim golom odlučen je i idući pobjednik Eura. Francuzi su golom Trezegueta u 103. minuti svladali Italiju 2-1. Zanimljivo da su “tricolori” produžetke izborili tek u četvrtoj minuti sudačke nadoknade, golom Wiltorda.
Pravilo zlatnog gola ukinuto je na Euru 2004. u Portugalu. No, nije bilo ni potrebno… Turnir je otvorila utakmica Portugal – Grčka (1-2). Da se isti protivnici nađu u finalu, koeficijent je iznosio otprilike 1:5000. No, ipak se dogodilo. Štoviše, opet je pobijedila Grčka (1-0). Osim po iznenađujućem epilogu, turnir je upamćen i po “dekadentnom nogometu”, koji je ponajviše prakticirao upravo prvak Europe.
Na Euru 2008. u Austriji i Švicarskoj Hrvatska je u 2. kolu B skupine pobijedila Njemačku (2-1) i samopromovirala se u favorita natjecanja. A kada je pričuvna momčad u 3. kolu pobijedila Poljsku (1-0), engleski su novinari prognozirali da će u finalu igrati: Croatia A vs. Croatia B. Nažalost, Bilić Boysi su zaglavili u četvrtfinalnom ogledu s Turskom (eliminirani su nakon jedanaesteraca), a do finala se probila – Njemačka. Ipak, turnir je osvojila Španjolska pobijedivši 1-0.
Izbornički opus Slavena Bilića završio je u Poljskoj četiri godine kasnije. U “skupini smrti” Hrvatska je završila treća, iza Španjolske i Italije, iako su sve utakmice bile “unutar pet deka”. Naposljetku su Španjolci i Talijani došli – do finala. U završnom ogledu “furija” je deklasirala “azzure” (4-0).
Na Euru 2016. u Francuskoj sve je sugeriralo da će domaćin (ujedno i najveći favorit turnira) uzeti titulu. Poglavito kada se u 25. minuti finalnog ogleda s Portugalom ozlijedio Cristiano Ronaldo. No, i bez najboljeg igrača, Portugalci su golom Edera u 109. minuti prvi put postali prvacima Europe.
Predsjednik UEFA-e Michel Platini došao je na ingenioznu ideju glede Eura 2020. Za 60. obljetnicu prvog Europskog prvenstva odlučio je organizirati natjecanje 24 reprezentacije u 11 država. No, “sjedinjenu nogometnu Europu” Platini je promatrao – iz prikrajka. Prethodno je smijenjen zbog optužbi za korupciju. A i obljetnica se malo “izvitoperila”. Zbog pandemije uslijed koronavirusa prvenstvo je odigrano godinu dana kasnije. Do finala na Wembleyju stigle su momčadi Engleske i Italije. Poslije 120 minuta i izjednačenog omjera (1-1) pristupilo se izvođenju jedanaesteraca. Od deset ispucanih čak pet – nije realizirano. Na festivalu promašenih penala nešto umješniji (3-2) bili su Talijani…
Ove nedjelje Englezi su ponovno u finalu Eura. A umjesto Talijana čekaju ih nabrijani Španjolci…
