Doselekcija. Riječ koju je Mario Kovačević upotrijebio u odjavnim kadrovima protiv Betisa, proteklih se mjeseci učestalo koristi u krugovima maksimirskog kluba, a njena dominacija u javnom prostoru oko Dinama, pak, tek slijedi. Što je, zapravo, doselekcija? Otpis viška, popunjavanje rupa, korekcija promašaja. „Modri“ su se u prethodnih deset mjeseci ponovno transformirali u raritetnu pojavu na nogometnom planetu jer su u istom razdoblju promijenili trenera i stožer, sportskog direktora, šefa nogometne škole, predsjednika i, konačno, gotovo čitavu svlačionicu. Takav ili barem sličan primjer, (gotovo) nemoguće je pronaći.
Travnjak, pritom, ostaje jedino adekvatno mjerilo na svim ovim poljima, a Dinamu će se u ovoj rekonstrukciji, primarno, suditi prema konačnom učinku u prvenstvu ove sezone (čitaj: je li titula vraćena u maksimirske vitrine ili nije?), a zatim i prema dosezima na međunarodnoj pozornici. Potonja točka je, doduše, (ponovno) uzburkala mora oko Maksimirske 128 jer su Kovačevićeve trupe opet ponudile blijedu i mršavu predstavu protiv kluba iz lige „petice“, a serija sudara sa Celtom Vigo, Lilleom i Betisom okončana je bez osvojenog boda, uz mizernu gol-razliku (1-10), koja bi, potencijalno, Dinamu mogla biti i prepreka u ambicijama o nastavku europskih pustolovina.
Iako su se porazi, ruku na srce, očekivali, jer su na drugoj strani terena stajale dva do tri puta skuplje družine, a svaki drugačiji ishod bi bio za pljesak, navijače opravdano zabrinjava način na koji su te utakmice odigrane, odnosno izgubljene. Gdje je nestao „onaj“, prepoznatljivi Dinamov europski identitet iz prijašnjih sezona? Homogena obrana s jasnom idejom po osvojenoj lopti, poslije koje bi ju Petković zadržavao s čuvarom na leđima, a zatim zavezanih očiju asistencijom gurao jurećeg Oršića prema ispisivanju povijesnih stranica. U posljednja tri europska izazova, pak, ostaje dojam da suparnici nisu morali ozbiljno niti natopiti dresove znojem, a golovima su zatrpavali Dinamovu mrežu, dok su karike maksimirskog kluba bile bezidejne i bezopasne u fazi napada.
U obraćanju nakon najnovijeg poraza, već sedmog na (n)ovom radnom mjestu, Kovačević je zavapio o doselekciji ako Dinamo želi igrati s klubovima poput Betisa. I taj proces će možda biti i ključan o ovom čitavom, povijesnom projektu. „Nemoguće je sa svima pogoditi“, poručio je trener iz Jablanice, najavljujući opsežnu analizu poslije završna dva kola prije Božića, nakon koje će se poduzimati prvi koraci u doselekciji. Zimski prijelazni rok, pritom, nije najs(p)retnija opcija u realizaciji jer se usred sezone rade samo sitnije i neizbježne korekcije, svjedoče tome i tržišni trendovi, dok se krupniji komad posla režira u ljetnim mjesecima.
– To je jedna od najvažnijih stvari u nogometu jer se tu odlučuje ide li se u ispravnom smjeru, što treba promijeniti i, ono što je najvažnije, zahvaljuje se viškovima i dovodi se ono što fali – otkriva nam u večernjim satima nakon Betisa sugovornik koji je u Maksimiru sudjelovao u 20-ak doselekcija u proteklom desetljeću.
Dinamu je taj proces neminovan i on će trajati, a koji će igrači u njemu opstati, koji će ga trener pokušati realizirati i koji će, konačno, biti njegovi rezultati, otkrit će budućnost. Zato će u Maksimiru uporno tvrditi da je HNL njihova „Liga prvaka“ jer, ipak, i određeni trenerovi potezi protiv Betisa, poput odmaranja Zajca ili vađenja Mišića, kao i izjave nakon poraza u Lilleu, kada se govorilo o „čuvanju igrača za Goricu“, sugeriraju da je povratak titule Dinamov sveti cilj u tekućoj sezoni. Puni plijen protiv „modrih“ u ovoj su prvenstvenoj kampanji odnosili Lokomotiva, Gorica, Vukovar i Istra, dok su im po dva boda otkinuli Varaždin i Hajduk, a lov na pobjede protiv Slaven Belupa i Lokomotive su neupitan imperativ ako u Dinamu žele mir za božićnim stolom.
Europski izazovi, s druge strane, nude još dvije prilike za hvatanje „proljeća“, a iako Dinamo „nije postojao“ na terenu protiv Celte, Lillea i Betisa, predstave protiv Fenerbahçea, Maccabija i (djelomično) Malmöa su bile obećavajuće. Ako s druge strane ne stoji klub iz elitnih liga, dakle, Dinamo je živ. Prevrtimo li film s konca 2018., kada je srušeno „prokletstvo“ i u magli je izboreno „proljeće“ u Europskoj ligi, maksimirska se družina tada u skupini sučelila s Anderlechtom, Fenerbahçeom i Spartakom iz Trnave. U nokaut-fazi je, zatim, preskočena Viktorija iz Plzeňa, a europska bajka završena je u produžetku protiv Benfice. Svi suparnici do portugalskog velikana su, zapravo, bili niža razina, kao što su to, recimo, Fener, Maccabi ili Malmö u odnosu na Celtu, Lille i Betis.
No, kada je napravljena ta prva, famozna doselekcija i nakon što je momčad bila 15 mjeseci na okupu, dogodila se – Atalanta. Četiri „komada“ na Maksimiru pod reflektorima Lige prvaka. Nakon gotovo tri sezone na okupu, dogodio se i Tottenham. Kasnije su se događali Chelsea, Sevilla, West Ham, (prvi) Betis, pa i Milan u siječnju ove godine, kao odjavna slika „prošlog“ Dinama u međunarodnim okvirima. Preko noći nije išlo.
Nemoć i jalovost u Europskoj ligi, koja je evidentna u zadnje tri utakmice, opravdano nervira navijače, ali Dinamo sve karte baca na prvenstvo, u kojemu mora sačuvati ovu, istu poziciju na ljestvici sve do kraja svibnja, dok drugi frontovi mogu samo donijeti puki bonus u ovoj, ludoj i upečatljivoj sezoni, koja će to definitivno postati. Čak i za maksimirske kriterije.
