Kada se sudare čekanje i iščekivanje, onda na semaforu nastaje nula. Víctor Sánchez i Mario Kovačević u nedjeljnom derbiju na Rujevici odlučili su se za šahovsku partiju, udarajući po satu za vrijeme i nerijetko prepuštajući potez suparniku, ali nakon 90 minuta stisnuli su si ruke i čestitali na (samo) remiju jer, ipak, nijedan trener nije režirao šah-mat.
Stratezi Rijeke i Dinama u najnovijem su se okršaju orijentirali na strpljivije postavke u igri, s izbjegavanjem rizika i jurnjave, a planovi igre, zapravo, zamijenili su se na velikom odmoru. Jasno to ilustrira i statistika o posjedu lopte, u kojemu je u prvom dijelu dominirala Rijeka (61-39), a u drugom poluvremenu Dinamo (39-61), koji je triput opasno prijetio preko Zajca, Belje i Vidovića, ali Martin Zlomislić zaključao je svoja vrata.
Priču o vječnom čekanju, odnosno iščekivanju, jednostavno je dočaravao isti čovjek, koji je u prvom poluvremenu u više navrata preuzimao navike košarkaškog beka. Riječki je vratar – poput najboljih NBA playmakera u završnom napadu na utakmici – držao loptu dvadesetak sekundi, a rekord je, pak, postavio u 12. minuti, kada je točno 33 sekunde pomno promatrao raspored figura na igralištu, dok ga Dinamova napadačka linija nije htjela napasti. Osim što je to frustriralo domaće navijače, zadovoljan nije bio ni Sánchez, koji je znatno burnije od Kovačevića pratio dvoboj pokraj aut-linije i prosvjedovao protiv sudačkih odluka, a svom je vrataru nakon pola sata rukama sugerirao “lijevo-desno”, odnosno u prijevodu: “nemoj više čekati, odigraj lijevom ili desnom braniču”.
Rijeka je ovom taktikom nastojala baciti udicu u more, ali Dinamo se nije dao nasamariti, pa su na to odgovorili jasno postavljenim linijama i ustrajnošću u čekanju. Kada je lopta bila u posjedu maksimirskog kluba, vezni se tercet – Zajc, Mišić, Stojković – nije razmahao do kraja i nije loptama hranio napadačku liniju, pa su krila (čitaj: Bakrar i Hoxha) ostala odrezana, a Beljo, prvi topnik prvenstva, istaknuo se tek prijetnjom glavom nakon ubačaja iz kuta, koja je, zapravo, bila i (po)najbolja prilika na čitavom susretu, koji je Dinamo, barem u fazi obrane, odradio gotovo savršeno, a daleko od takvog učinka u istoj fazi igre nije bila ni Rijeka.
Kada se lopta u drugom poluvremenu preselila na riječku polovicu, domaći je blok, uz manje poteškoće, ipak neutralizirao zamisli trenutačnog lidera na ljestvici, koji je u 90 minuta dvaput tukao unutar okvira vrata, a branitelj naslova – ni jednom. Toni Fruk bio je pod budnim okom skauta, ali i Dinamovih braniča, a iako je bio gotovo rasterećen obrambenih zadataka, u zadnjoj trećini nije mogao doći do izražaja, pa je najupečatljivije poteze odradio daleko od vrata, ali i takve, malonogometne bravure bile su dovoljne za pljesak navijača.
Po bod svakom je, u konačnici, ishod s kojim će biti zadovoljna obojica trenera jer je Kovačević i dalje bez poraza u derbijima protiv Hajduka, Rijeke i Osijeka sa šest pobjeda i dva remija, dok je Sánchezu bod protiv probuđenog Dinama, ipak, vjetar u leđa uoči zahtjevnog razdoblja nakon remija na domaćem terenu protiv Slaven Belupa i poraza od Osijeka na Opus Areni.
