Nismo sigurni da je Rijekin trener Victor Sanchez imao “pod rukama” koje štivo Petra Preradovića, jednog od najplodnijih i najcjenjenijih književnika i pjesnika hrvatske književnosti svoga doba, no definitivno Sanchez i njegova Rijeka “žive” Mujezinov stih koji, između ostaloga, kaže kako “samo mijena stalna jest”.
U dosadašnjih 11 utakmica ukupno (sedam ligaških, tri europske i jedan kup-ogled) španjolski stručnjak na klupi Rijeke još ni jednom nije poslao istu jedanaestoricu u odnosu na prethodnu utakmicu. Iznimka nije bio ni daleki Gibraltar te sraz protiv Lincoln Red Impsa u okviru 3. kola Konferencijske lige, gdje su Riječani imperativno tražili prvu “konferencijsku” gostujuću pobjedu, onu s kojom bi, tri kola prije kraja prvog dijela natjecanja, već jednom nogom bili u drugom krugu i (barem) proljetnom play-offu.
Najveće iznenađenje riječkog sastava, koji se doduše ustalio u obrani, no sve ostalo je itekako podložno promjenama, bio je napadač Ante Matej Jurić i njegov početak dvoboja od prve minute. Jurić je kod Sancheza nominalno treći izbor u samom vrhu napada Rijeke, u prilog tome idu i njegove dosadašnje minute na terenu. Jurić je kod španjolskog stručnjaka, do dvoboja protiv Lincolna, od 11 mogućih utakmica nastupio u njih šest, što i nije toliko loš prosjek dok se ne dođe do minuta provedenih na terenu.
Cijelih 210 minuta (od kojih 90 otpada na kup-dvoboj protiv niželigaša Maksimira), od mogućih 990, odnosno u postotcima nešto više od jedne petine vremena (21,2%), definitivno nije naslućivalo da bi mogao dobiti priliku, a kamoli zaigrati u ovako važnom dvoboju. Objasnio je Sanchez svoja razmišljanja nakon dvoboja, htio je visokim centarforom iskoristiti brojne ubačaje sa strane i na taj način ugroziti domaćina, no od tih silnih ubačaja, odnosno barem onih visokih kao i pokušaja Jurića, nismo vidjeli gotovo ništa.
Dakako da to nije jedini razlog rezultatskog i igračkog podbačaja, jer nikako se drugačije ne može nazvati ono što smo od Rijeke vidjeli u prekomorskom britanskom teritoriju. Ovoga puta Sanchez je, osim početne jedanaestorice, promijenio i sustav igre, no konačni rezultat i ukupni dojam bio je baš loš. Ako nekoga treba izdvojiti iz toga, onda je to svakako kapetan i vratar momčadi Martin Zlomislić, koji je na plastičnom terenu pomalo zapuštenog nogometnog igrališta odigrao sigurno svoju najbolju utakmicu ove sezone.
Dosad objektivno najslabija ovosezonska riječka karika, koja je svoju momčad “koštala” nekoliko ligaških bodova, u Gibraltaru je bila onaj dodatni vjetar u leđa svojoj momčadi, no koja, nažalost, nije iskoristila taj trenutak i u konačnici je ostala bez dva boda, iako su po prikazanoj igri (odnosno nedostatku iste) Riječani bili zreli za poraz. Ne samo da je Zlomislić obranio nekoliko teških udaraca, obranio je i onaj najteži mogući (jedanaesterac), no u konačnici ni on nije mogao pokriti Gomesa, kojem se lopta baš nesretno odbila ravno na nogu tri metra od gola i kojem nije bilo teško uzeti ponuđeno.
Riječani su svjesni da su podbacili, vidjelo se to i osjetilo u riječima kapetana Zlomislića i riječke “desetke” Toni Fruk odmah nakon dvoboja. Za razliku od trenera Rijeke, po kojem je očajno stanje travnjaka i suh, umjetni teren bio uzrok svih nedaća, igrači su svjesni da je (opet) dosta toga bilo krivo u igri Rijeke. Takvi neadekvatni uvjeti, poglavito na visokoj razini u Konferencijskoj ligi, definitivno nisu išli u prilog tehnički obrazovanijoj i potkovanijoj momčadi što Rijeka jest, no da je baš svaka druga lopta, odbijena lopta, stigla u posjed domaćina, to definitivno nije bilo zbog terena. Voljni moment je očito izostao, koliko god su trener i neki igrači upozoravali na maksimalni pristup i zabranu podcjenjivanja protivnika, ispada da se dogodilo upravo to.
Kako drugačije objasniti činjenicu da je Rijeka protiv aktualnog prvaka Gibraltara (uz dužno poštovanje momcima s krajnjeg juga Pirenejskog poluotoka) prvi udarac u okvir gola uputila tek krajem prvog dijela, odnosno onda kada je Toni Fruk i postigao jedini pogodak za gostujuću momčad u dvoboju?!
Trener Sanchez sada je već dovoljno vremena proveo na klupi Rijeke čije igrače, ali i mentalitet kluba i grada već donekle poznaje. Još od svog dolaska na klupu, riječi “proces, napredak i poboljšanje” naglašavao je u gotovo svakom svom intervjuu ili najavi utakmice. Lincoln je (ponovno) otkrio brojne slabosti i “dječje bolesti”, kojih se Rijeka (očito) još nije riješila u tom procesu, koliko god je igrački i tjelesni napredak u odnosu na početak sezone vidljiv.
Četiri pobjede iz 11 utakmica (od kojih je jedna nad niželigašem Maksimirom koja se baš “morala” pobijediti) rezultatski su naprosto premali kapital da bi se moglo reći kako je Sanchez u potpunosti posložio svoju momčad. Brojne rotacije, promjene formacije ne samo od dvoboja do dvoboja već i unutar njih, nešto su na što se njegovi nogometaši još uvijek nisu u potpunosti prilagodili, a s obzirom na već određeni protek vremena, ostaje pitanje hoće li se i moći prilagoditi u toj mjeri da se Rijeka pod Sanchezom vrati tamo gdje pripada: u vrh hrvatskog nogometa i znatno konkurentniju momčad u europskim okvirima.
Novu potvrdu ispravnog puta Rijeka će imati u nedjelju u Varaždinu, vremena za kukanje nema, a najbolji lijek za loše igre i rezultate su pobjede. Trećina prvenstva već je iza nas, žele li Riječani na kraju spasiti aktualnu sezonu, pobjede su im nasušno potrebne, neovisno o protivniku.
Aktualni je definitivno po mjeri, bez obzira na to što Rijeka već zadnje tri utakmice na stadionu u baroknom gradu ne zna za pobjedu. Riječani su tamo posljednji put slavili (0:2) prije gotovo dvije godine kad je na klupi Rijeke bio Željko Sopić, aktualni trener Osijeka.
