Nakon europskog debakla protiv Olimpije i nove Rijeke, predvođene dotadašnjim pomoćnim trenerom Radomirom Đalovićem s novim, poprilično neiskusnim stručnim stožerom, riječ optimizam nije stanovala niti na Rujevici, kamoli u mislima riječkih navijača. Ipak, riječki feniks, koji je, pokazat će se kasnije, u odlučujućem europskom dvoboju bio pokošen nekom virozom što definitivno nije razlog (ali jest donekle opravdanje) za epski poraz, već je u prvoj idućoj utakmici, onoj protiv Dinama na Rujevici, pokazao da ova momčad ima – karakter.
Kada se u medijima pričalo samo s koliko će razlike tada atomski, Jakirovićev Dinamo koji je ušao i u Ligu prvaka, svladati grogiranu Rijeku, ona je u većem dijelu tog dvoboja 5. kola SuperSport HNL-a bila bolji takmac i uzela je bod ohrabrenja. Riječani su brzo “zajahali” val optimizma i pragmatičnom, no učinkovitom igrom, uz kikseve konkurenata, na zimsku su pauzu otišli kao vodeća momčad prvenstva s “granitnom” obranom bez poraza u ligi, uz sve nedaće koje su imali i igrače koji su ih napustili što početkom prijelaznog roka, što u njegovom finišu (Ivanović, Hodža).
Energija koju je Đalović prenio svojim igračima, emocija koju ima u sinergiji s tribinama riječke je dečke uvjerila da mogu, da su dovoljno kvalitetni, dovoljno moćni da se suprotstave i Hajduku, ali i Dinamu kojeg su Riječani potpuno nadigrali u njihovom domu, Maksimiru. Zajedništvo je velika odlika ove Rijeke, i nije uzalud trener Rijeke kao novogodišnju želju poželio ostanak svih na okupu znajući što ima.
Nažalost, jedna bitna karika riječke obrane u prvim je danima nove godine postala nova karika Dinama, a još dvojica bitnih igrača (kapetan momčadi i reprezentativac Hrvatske), kako je to trener i sam kazao, “u autobusu” za Varaždin su saznali da više neće biti dijelom ove momčadi što je uvelike utjecalo na prezentaciju u baroknom gradu gdje su Bijeli doživjeli prvi poraz u sezoni. Drugi, od Istre 1961, bio je samo splet nesretnih okolnosti koje su se nadovezale na sve već navedeno, uz kartonirane i ozlijeđene igrače dok je pobjeda u Osijeku Bijele opet vratila na utabane pobjedničke staze.
Trener Đalović, osim činjenice da polako ali sigurno izrasta u ozbiljnog stručnjaka, pokazao je da neizmjerno vjeruje svojim igračima, onima koje ima i koji su mu na raspolaganju, a oni su, baš kao što je to napravio i povratnik Radeljić, za njega spremni učiniti sve, pa igrati i praktički neoporavljeni.
Ta, nazovimo je, jedna vrsta fanatizma u najboljem mogućem smislu odlika je ove momčadi koja se nikada ne predaje, koja će od prve do posljednje minute sučevog zvižduka tražiti put ka pobjedi, a pritom nikako ne treba zaboraviti niti prošlogodišnje iskustvo borbe za prvaka. Ova Rijeka doživjela je puno udaraca, puno odlazaka i puno podcjenjivačkih tekstova koji su ovim momcima svojevrsna “duševna” hrana, a Rijeka je tada najopasnija.
Duje Čop u Osijeku je odigrao kao da je stanovnik Rijeke već barem dvije godine, Radeljić je pokazao da ga ozljeda uopće nije unazadila u vrhunskoj formi koja ga je krasila kroz jesenski dio, a Niko Janković dokazao je da je neizmjerno bitan kotačić ove momčadi, kako u obrani od koje sve počinje tako i u napadu. Pretrčani kilometri Selahija i napose Petroviča više nisu iznenađenje, baš kao što to nije niti kvaliteta Djouahre koja je konačno izašla na vidjelo, no uoči Dinama Rijeka će dobiti i dodatnu, veliku kvalitetu u liku i djelu Tonija Fruka.
Zasluženo je odmorio, imao je vremena i razmisliti o svemu, pogibeljnom startu u Varaždinu i činjenici da se više ne može osloniti na imaginaciju Pašalića ili sigurnost kapetana Smolčića, no nepravedno bi bilo reći da su “samo” oni Rijeka. Od njega i, razumljivo, Čopa, trener Đalović vjerojatno i najviše očekuje u derbiju, igrači su to koji su spremni jednim potezom učiniti razliku i donijeti toliko željenu pobjedu Bijelima, no Rijeka je iznad svega snaga – kolektiva, zajedništva.
