Pobjeda od 5:0 nad Hajdukom bila je više od rezultata, više od nogometnog obračuna dvaju rivala, bila je to poruka. Poruka svima koji prate Rijeku, poruka svim kritičarima, pa i samoj momčadi: kad ova ekipa igra u ritmu, kad je povezana, kad su ideja i energija usklađeni, Rijeka izgleda opasno, moćno i nepodnošljivo za svakog protivnika. Nije često da Rujevica vidi takvu kombinaciju dinamike, tečnosti i brutalne učinkovitosti, ali ova momčad, u tom sastavu, pokazala je točno ono što navijači žele vidjeti: nogomet s identitetom.
A sve je počelo Sanchezovom hrabrom, možda i neočekivanom odlukom da prvi put krene s Vignatom i Dantasom od prve minute. Dantas, genijalac u malom prostoru, odigrao je utakmicu kakvu su i navijači Rijeke i HNL-a dugo čekali. Rezultati njegove igre vidljivi su u brojevima, ali još više u dojmu: dvije asistencije, dvije kreirane velike prilike, tri ključna dodavanja, jedna pogođena greda iz jedinog udarca, šest osvojenih posjeda, četiri osvojena duela i nevjerojatno čitanje igre. Sve što je radio nosilo je težinu i mirnoću igrača koji zna da ima kontrolu, kontrolu nad tempom, nad loptom, nad utakmicom.
Vignato je, pak, bio njegova savršena nadopuna. Njegov gol nije bio samo šlag na tortu, nego potvrda fantastičnog izdanja: četiri ključna dodavanja, četiri centaršuta uz tri precizna, dva udarca od kojih je jedan završio u mreži, a drugi blokiran u zadnji trenutak. Ono što ga čini posebnim nije statistika, nego način na koji igra, već kako mijenja raspoloženje momčadi. Svaki njegov okret, svaki ulazak prema sredini, svaki prvi dodir koji otvori akciju, šalje signal suigračima da se igra može učiniti lakšom, elegantnijom. Zlatna nit kroz igru. Sve to naznake su igrača u Rijeci koji nakon dugo vremena igra s toliko šarma i jednostavnosti.
Iza njih, ono što je napravio Husić bilo je iznenađenje za sve, možda i za samog trenera. U ulozi zadnjeg veznog pokazao je takvu razinu odgovornosti i inteligencije da su mnogi zaboravili da je to zapravo stoper. Uvijek na pravom mjestu, uvijek čvrst, nikada paničan. Šest osvojenih lopti, ogroman rad između linija, čitanje protivničkih tranzicija, baš onih u kojima je Hajduk trebao biti najopasniji. Nije to bio samo solidan nastup. To je bio nastup koji mijenja percepciju o jednom igraču.
I sve to funkcioniralo je jer je obrana bila savršeno posložena. Rijeka je protiv Hajduka igrala s četiri pozadi: Oreč desno, Devetak lijevo, a u sredini Majstorović i Radeljić, koji su izgledali kao stoperski par koji se poznaje deset godina, baš kako su igrali i u šampionskoj sezoni. Bez panike, bez nepotrebnih izleta, besprijekorni u postavljanju. Hajduk je izgledao kao da može igrati sat vremena bez da shvati gdje je prostor koji treba napasti. Nije ga bilo, jer je Rijeka sve zatvorila, sve čitala unaprijed, sve rješavala s jednostavnošću.
Naprijed, trojac je bio jednako impresivan. Adu-Adjei je radio ono što samo on zna: odvlačio obranu, navlačio stopere na sebe, otvarao prostor suigračima i stalno ih bacao u konfuziju. Njegovo kretanje bez lopte razbilo je Hajduk i otvorilo Fruku situacije u kojima njegova inteligencija dolazi do izražaja. Fruk nije bio klasični napadač, već igrač koji se stalno ubacivao između linija, spuštao, primao loptu licem prema golu ili okrenut, kombinirao s veznjacima i time stvarao konstantne probleme. Menalo je, pak, bio produžetak vezne linije u napadu: širina, ulasci prema sredini, stalna aktivnost i opasnost u posljednjoj trećini.
I zato, uoči utakmice protiv AEK Larnace, pitanje je jednostavno: treba li Sanchez mijenjati? I treba li dirati momčad koja je izgledala toliko moćno? Navijači će reći: Ne. Nogometna logika također kaže: Ne. Ovakva utakmica traži ritam, traži kontinuitet, traži povjerenje u one koji su stvorili platformu za najveću pobjedu sezone. AEK je ozbiljan protivnik, opasan, discipliniran i iskusan u europskim utakmicama. Oni vole kada je tempo sporiji, vole kada im se dopušta da stisnu blok, da kontriraju, da kontroliraju ritam. Upravo zato Rijeka mora odigrati onako kako je igrala protiv Hajduka: brzo, agresivno, s visokim presingom i konstantnim ulascima između linija.
Ovaj put, AEK neće doći na Rujevicu po nadigravanje, doći će po bod(ove). Ali, Rujevica ima svoju energiju, onu energiju koju navijači nose već godinama i koja je mnoge jače protivnike slomila. A ova momčad, s ovim identitetom i ovim rasporedom, ima sve preduvjete ponovno zapaliti stadion. Sve što treba jest hrabrost, Sanchezova hrabrost da zadrži pobjedničku jedanaestoricu i hrabrost momčadi da ponovi intenzitet iz derbija.
Dakle, najrazumnija, najlogičnija i najhrabrija odluka bila bi da Sanchez krene sa sastavom koji je deklasirao Hajduk. To je momčad koja ima brzinu, tehniku, presing, karakter i, možda najvažnije, ritam. A u utakmicama ovakvog tipa ritam nosi bodove.
Rijeka je protiv Hajduka izgledala kao ozbiljna europska momčad. Ako Sanchez odoli iskušenju da nepotrebno mijenja i ako nagradi one koji su svojim igrama zaslužili kontinuitet, Rijeka može izaći protiv AEK-a s jasnom idejom, stabilnom strukturom i momčadi koja vjeruje sama sebi. A kada Rujevica osjeti da igrači vjeruju u svoju igru, atmosfera učini svoje. U takvom okruženju, i s ovim sastavom, Rijeka ima sve preduvjete za pobjedu koja bi obilježila sezonu.
