Ulaskom u Konferencijsku ligu Rijeka bi na svoj račun, kao UEFA-inu utješnu nagradu (jer Konferencijska liga to jest u odnosu na, primjerice, Ligu prvaka ili Europsku ligu), trebala primiti 3,17 milijuna eura.
Dodamo li tome da su Bijeli već prolaskom 2. pretkola Europske lige, odnosno, spuštanjem u play-off stepenicu niže, zaradili već preko milijun eura, dolazi se do cifre od preko četiri milijuna eura. Nekome utjeha, nekome, poput Rijeke, to je ugrubo – trećina godišnjeg budžeta.
Jasno je da tu Rijeka ne bi stala eventualnim izbacivanjem Olimpije, za vjerovati je da bi u velikoj Konferencijskoj ligi, koja od ove sezone broji 36 klubova, upisali i koju pobjedu (400.000 eura) ili neodlučen ishod (133.000 eura) u nekoj od zagarantiranih šest utakmica, što bi još više popravilo riječki saldo.
Direktno, ali i indirektno, klubovi koji se natječu u nekom od europskih natjecanja u velikom su izlogu, a same vrijednosti igrača, uz dobre igre, osjetno rastu u odnosu na kvalitetom znatno siromašnije HNL utakmice.
Ne treba stoga uopće dvojiti koliko bi Rijeci, posebice u periodu u kojem su troškovi igrača i radne zajednice svedeni, uspoređujući ovu momčad s nekim iz ranijih sezona, na minimum, značio prolazak dalje.
Iznos koji bi minimalno zaradili, pa taman da i ne budu naročito uspješni u natjecanju, jednak je onom koliko će Rijeka, neslužbeno, dobiti za Franju Ivanovića.
Zna li se da je predsjednik Mišković ove sezone već unovčio kapetana Nediljka Labrovića i Marka Pjacu, dolazi se do okvira koji kaže da bi Riječani prolaskom ne samo osigurali godišnji budžet, već i bili u mogućnosti nešto uložiti i u pojačanja, a koja će tada sigurno trebati Đaloviću i pomoćnicima.
Ne bude li tako, svijet neće stati, na Rujevici će se i dalje igrati nogomet, ali u tom slučaju sigurno bez još nekog od aktualnih prvotimaca. Dodatno, europski neuspjeh ujedno bi značio i prodavanje obiteljskog “zlata i srebra” po diskontnim cijenama jer (pre)živjeti se mora. A ako je netko ogledan primjer realnog budžetiranja u Hrvatskoj, onda je to Rijeka već godinama. Sve više za riječkog prvoligaša moglo bi biti previše, realnost nekad zna biti potpuno surova, no i takva je bolja od – iluzija.
Predsjednik Mišković jako dobro zna u takvim slučajevima vrijedi ona navijačka parola, onda on postaje “sam protiv svih”.
Klub s Kvarnera, za razliku od nekih drugih hrvatskih prvoligaša, nikada nije mogao računati na obilatu pomoć kako jedinica lokalne uprave i samouprave, tako i države, koja je često nekome majka, a nekome – maćeha.
