Pragmatika je pobijedila hrabrost, no kada se podvuče crta, može li se Rijeci išta zamjeriti? Budimo realni – teško…
Samo za podsjetnik, bugarski prvak Ludogorec, koji se na Transfermarktu u odnosu na Rijeku čini kao Golijat, stigao je na Rujevicu prema svim najavama kao izraziti favorit, iskusniji, plaćeniji, bolji, kao momčad koja zna kako se ovakve utakmice rješavaju, pa makar i na mišiće. Ili, bolje rečeno, igračku kvalitetu, onaj jedan potez. Pitajte, konačno, dinamovce, one iz Minska. I pitajte ih – dvaput… Jest, Radomir Đalović pripremao se za naoko povučeniju varijantu, bez klasičnog napadača, s isturenim Tonijem Frukom, koji je možda, da parafraziramo velikog Orlanda Rivettija, u utorak umjesto praćke kopačke presvukao plišom, no i s takvim su premazom njegovi potezi u svijetu grubih materijala – svileni. I on je, sigurno, onaj ključni faktor vjere da se u Razgradu može srušiti tradicija i ponoviti “onaj” Kopenhagen, duboko utkan u riječku nogometnu povijest, smješten u jesen 2020. godine.
Ako, pak, krenemo dublje, baš taj žal za 0:0 otkriva da je premisa riječkog stratega bila – odlična: gosti, ti serijski osvajači iz Bugarske koje nitko ne voli, nisu stvorili niti jednu priliku, dok je domaćin nošen s gotovo osam tisuća navijača nekoliko puta bio na rubu pogotka koji, možda, prolaz znači. Kako god, Rijeka je živa. Iako u torbi nosi padobran još dvije runde kvalifikacija (Europska i Konferencijska liga), do nakon šest godina obnovljene članarine za ulazak u klub europskih odabranih, ova Rijeka sa zaleđem odgode izlaznih transfera, ojačana s par igrača koji su na osnovu viđenoga stigli kao pojačanja, a ne prinove (Tiago Dantas, Ndockyt, Lasickas…), putuje na uzvrat sada svjesna da može. Igrom, ne (samo) defenzivom ili destrukcijom. Da, Fruk je igrao kao da mu je zadnja, ali možda na – Rujevici, ne i na Huvepharma Areni.
Istina je, bez dvojbe, kako Ludogorec lani, recimo, nije izgubio niti jednu domaću utakmicu u bugarskim okvirima (prvenstvo, kup, superkup), no valja znati da je tu momčad filigranski podesio Igor Jovićević, koji je otišao, ostavljajući negdašnjem članu struke Šibenika Ruiju Moti sjajnu postavku, koju ovaj tek mora podesiti na osobne postavke. U Europi je, recimo, Jovićević također imao zapažene partije, no, recimo, Qarabag je pokazao put. Ovoj Rijeci, međutim, ne treba putokaz, već ova Rijeka, s gardom šampiona i duple krune, sa stečenim samopouzdanjem, pa i činjenicom da neki igrači žele u “dotu”, ostavštinu ostaviti nešto opipljivo, treba tako i zaigrati. Podesiti, minijaturno, pragmatiku s hrabrošću, istrčati znajući što želi i tako se postaviti. Istina je da su u Razgradu padale velike momčadi, no što to znači. Bio je favorit i Stuttgart, bio je favorit i Kopenhagen…
– Ludogorec je vrlo čvrsta, fizički iznimno jaka ekipa, nije ih lako probiti. Da se možda malo zaigralo otvorenije… Ali, šanse apsolutno postoje. A i ždrijeb se otvorio, ekipe koje bi došle kasnije na putu prema Ligi prvaka možda su i slabije od Ludogoreca, Rezultat 0:0 nije priželjkivan, no ništa nije izgubljeno. Bit će teško, međutim izgledi za uspjeh postoje – reći će Danijel Šarić kolegi Antoliću iz SN-a.
I time kreirati puni okvir realnosti, ali i prilike koja slijedi. Rijeka, ova Rijeka, Đalovićeva Rijeka, potukla se s Hajdukom i Dinamom, i ostvarila snove. Ulog je opet velik, no lako za tuđe karte. Đalović i svlačionica trebaju se uzdati u svoju “ruku”. A onda će i u talonu nešto sigurno pasti…
