Nakon što prošlog ljeta nije osvojio švedski (Elfsborg) i slovenski (Olimpija) teritorij, a ove sezone, pak, niti bugarski (Ludogorec), hoće li Radomir Đalović na irskom tlu (konačno) zaigrati Rizik i zapiknuti riječku zastavu na Tolka Parku? Simpatični “stogodišnjak” (stadion izgrađen 1924. godine) u sjevernom Dublinu – koji je u prošlosti mogao ugostiti i oko deset tisuća gledatelja, ali je kapacitet srezan na 5750 mjesta zbog sigurnosti – poprište je bitke za istinu hrvatskog prvaka na međunarodnoj pozornici.
Operacija Shelbourne, ujedno, potencijalno se kristalizira i u oproštajne plesove najistaknutijih riječkih karika, koji će krojiti sudbinu kluba s Rujevice i, u najboljem scenariju, u utorak ga parkirati (barem) u Konferencijsku ligu. “Bijele” 90 minuta nogometa (ili 120, a možda i raspucavanje s bijele točke) dijeli od europske jeseni, čije su plodove posljednji put brali 2020., kada su uknjižili četiri boda u skupini Europske lige s Napolijem, Real Sociedadom i AZ-om, ali za povratak pod te reflektore moraju anulirati zaostatak (1-2) protiv Iraca iz prve utakmice.
Krpa s natpisom “This time next year we‘ll be champions” – koju su riječki navijači upečatljivo isticali prijašnjih sezona prema uzoru na jednu od udarnih fraza iz kultnih “Mućki” – u svibnju se pretvorila u istinito proročanstvo. Đalovićeve trupe, zaista, ove su godine zaradile etiketu prvaka, ali njegov je brod uplovio u nemirne vode na otvaranju nove kampanje. Ludogorec je bio, onako, blaža uzbuna, Shelbourne ju je, zatim, u prvoj utakmici naglo pojačao, a predstava u Osijeku samo je potvrdila tu tezu. Ako je navijače inspirirao jedan Del Boyev citat – “u ovo doba iduće godine bit ćemo prvaci” – trener svoju ideju može pronaći u drugoj prepoznatljivoj doskočici starijeg Trottera – “He who dares, wins”. Tko se usudi, pobjeđuje. Upravo su “ziheraške” postavke nažuljale navijačke aspiracije u prvim danima nove sezone, koji su, s pravom, očekivali ofenzivniju Rijeku, naročito u prvoj rundi bitke protiv Shelbournea.
Kriza se u svlačionicu prvaka, nadalje, još dublje uvukla nakon što je prvih pet ispita u novoj sezoni okončano sa samo jednim trijumfom, do kojeg su, doduše, Riječani došli s dva gola u sudačkoj nadoknadi protiv Slaven Belupa. Iako se mjesecima šuška o “rasprodaji” šampionske Rijeke, Đalović je do sredine kolovoza ostao bez Selahija i Djouahre, dok je ostatak pobjedničke družine i dalje na okupu, ali bez iste “vibre”. U moru najavljenih odlazaka, trener će u utorak u Dublinu, ipak, dobiti svoje najveće “pojačanje”. Toni Fruk nakon jedne utakmice suspenzije vraća se u kadar, i bit će najopasnije oružje u pokušaju razbijanja irskog bedema, koji je bio nerješiva enigma za Rijeku u prvoj utakmici, pa su do jedinog pogotka stigli s bijele točke. Iako se činilo da je Niko Janković tada samo otključao gostujuću bravu i raščistio put prema mirnoj luci, Riječane je samo dvije minute kasnije počeo zalijevati hladan tuš.
Shelbourne je slad pobjede na europskom gostovanju posljednji put okusio prije 19 godina, kada su slavili u Litvi kod Vetre u Intertoto kupu, a sve trijumfe u inozemstvu tijekom povijesti, pak, mogu izbrojati na prste jedne ruke, jer im je slavlje na Kvarneru bilo tek četvrto. Rijeka, s druge strane, trijumf na europskom gostovanju čeka dvije godine, kada su osvojili Farske otoke i srušili Torshavn.
Osim niza od pet utakmica bez slavlja na inozemnim adresama, Đalović u lovu na Europu morati izaći iz “zone komfora” i na teren poslati goropadnu vojsku, onu koja će vrijednosti morati prezentirati na travnjaku protiv – prema Transfermarktu – deset puta manje vrijedne irske momčadi. Takav ples brojki i snaga, uz motivaciju kod glavnih karika u obliku posljednjih minuta u riječkom dresu, prvi je temelj na putu prema europskoj jeseni. Dok bi preokret vratio dozu krvi u riječke obraze, nokaut od Shelbournea na konopce bi bacio svježe okrunjenog prvaka, u čije će dvorište u subotu zaviriti preporođeni i gladni Dinamo…
