Tri dana nakon povijesnog europskog uspjeha, Rujevica nije bila puna. Protiv Omonije, na najvažnijoj europskoj utakmici u posljednjih 46 godina europskih natjecanja Rijeke, nije se skupilo ni 7000 navijača (6965 točno, odnosno 85,03% kapaciteta stadiona), a u domaćem ogledu koji je uslijedio nije se skupilo ni 5000 gledatelja koji bi barem u SHNL-u pljeskom nagradili momčad za povijesni europski uspjeh. Pitanje se nameće samo od sebe: gdje je nestala euforija i je li ona danas uopće manja nego u nekim ranijim razdobljima?
Kekova povijesna sezona bila je nešto posebno. Tražila se karta više, atmosfera je imala onu rijetku, električnu napetost koja se osjeti satima prije utakmice. No treba biti pošten i reći da je tada Rijeka igrala bez sjeverne tribine, a Rujevica je primala nešto manje od 6000 mjesta. Manji kapacitet automatski je stvarao osjećaj punine, kompaktnosti i konstantnog “hukanja”. Svako slobodno mjesto bilo je vidljivije, ali i rjeđe.
Ne tako davno, u sezoni 2023./2024., Rijeka je imala najbolju sezonu po posjećenosti od preseljenja na Rujevicu. U 22 domaće službene utakmice zabilježeno je 145.050 gledatelja, uz prosjek od 6593 po susretu. To je značilo više od 80% popunjenosti stadiona, najbolji postotak u ligi. Klub je imao 6347 pretplatnika, od čega čak 1098 mlađih od 16 godina. Bio je to spoj rezultata, emocije i osjećaja zajedništva.
No na početku šampionske sezone cijene su osjetno podignute, u prosjeku gotovo dvostruko, dok su pojedinačne ulaznice u nekim segmentima rasle i više. Taj potez otvorio je jaz između dijela publike i kluba. Rasprava o tome traje i danas: jesu li cijene preskupe ili je problem dublji? Jasno je tek da je dio publike tada otpao i da već drugu sezonu zaredom publika svaki put na spomen broja gledatelja, od inače sjajnog riječkog službenog spikera, odgovara – zvižducima.
Dvostruka kruna koja je uslijedila trebala je taj jaz barem djelomično zatvoriti. Logika kaže da prvaci i osvajači Kupa donose dodatni val interesa, novu energiju i povratak onih koji su se možda udaljili. No ni najbolji mogući rezultat na travnjaku nije uspio u toj mjeri vratiti publiku. Interes je porastao, ali ne do razine koja bi pratila sportski uspjeh.
Danas klub ima 5594 pretplatnika, ali ni oni svi ne dolaze redovito. Brojke gledanosti ove sezone jasno pokazuju obrazac: Rujevica više nije automatski mjesto okupljanja, čak ni nakon velikih europskih večeri.
Razloga je više. Prvi je sportski kontekst. Lošiji HNL-rezultati ove sezone sigurno su jedan od faktora. Europa nosi emociju, ali prvenstvo gradi kontinuitet. Kada nema stalne borbe za vrh, kada bodovni zaostatak postane realnost, dio publike reagira racionalno: biraju utakmice, čekaju “velike” večeri.
Drugi je ekonomski moment. Povećanje cijena u vremenu opće inflacije i rasta troškova života ne prolazi bez posljedica. Nogomet je emocija, ali i kućni budžet je realnost. Obitelj koja je nekad bez puno razmišljanja dolazila na stadion sada mora vagati.
Treći je psihološki. Kekova era imala je element iznenađenja i prkosa. Rijeka je rušila hijerarhiju, napadala Dinamo, stvarala osjećaj da se piše povijest. Danas je europski uspjeh i dalje velik, ali više nije šokantan. Klub je stabilan, organiziran, konkurentan. Euforija je zamijenjena očekivanjem. A očekivanje ne puni stadion kao što to čini senzacija.
Tu je i promjena navika. Televizijski prijenosi, digitalni sadržaji, komfor doma. Rujevica više nije jedini prozor u utakmicu. Da bi netko došao, mora osjetiti da propušta nešto posebno: atmosferu, zajedništvo, trenutak.
Je li euforija manja nego u Kekovo vrijeme? Možda nije manja, ali je drukčija. Tada je bila eksplozivna, danas je racionalnija. Tada se dolazilo jer se osjećalo da se događa nešto povijesno. Danas se dolazi selektivno.
Rujevica se puni kada postoji osjećaj da se piše priča. Trenutak kada su cijene podignute, a dvostruka kruna nije uspjela u potpunosti vratiti izgubljeni dio publike, pokazuje koliko je odnos kluba i navijača složeniji nego prije. Rijeka ima kvalitetu, ima organizaciju i ima europske večeri, ali mora ponovno pronaći onu iskru zbog koje se karta traži više, bez obzira na cijenu i bez obzira na tablicu.
