Nogometaši Rijeke još jednom su izgubili od Varaždina, nakon što su gosti slavili u prvoj četvrtini prvenstva na Rujevici, svoju ovosezonsku dominaciju nad aktualnim prvakom demonstrirali su i u nedjeljnom ogledu, posljednjoj utakmici 13. kola uoči reprezentativne stanke.
Rijeka je dominirala posjedom i prilikama, naročito u nastavku dvoboja, poglavito pred njegov sami kraj, no nisu uspjeli pronaći način kako svladati raspoloženog Zeleniku na vratima. Rijeka čak nije loše niti ušla u sami susret, no od dvije velike pogreške koje su napravili u kratkom vremenu, jednu su domaćini znalački iskoristili i u konačnici, što god tko rekao, zasluženo uzeli tri boda te stigli do treće pozicije prvoligaške ljestvice. Davno su se u nogometu prestale brojati propuštene prilike, posjed lopte ili nešto treće, svi ti statistički podaci mogu ukazivati na rast ili pad forme neke momčadi, no u konačnici je presudan – rezultat.
A on za Rijeku nikako nije povoljan, koliko god trener Victor Sanchez govorio o napretku i procesu, Rijeci koja je svega četiri boda udaljena od baš lošeg, posljednjeplasiranog Osijeka nikako ne može biti utjeha proces i riječi trenera koje ne oslikavaju ono najbitnije – rezultat.
Radomir Đalović, primjerice, smijenjen je početkom sezone nakon loših rezultata i činjenice da je većina igrača iz prošle sezone u novu ušla u bitno lošijoj formi. Opravdano se postavljalo pitanje je li tadašnji stručni stožer najbolje odradio ljetne pripreme i pripremio igrače za ono što ih čeka, naporan ritam utakmica, no i takva Rijeka je osvojila 33,33 % ligaških bodova (5 od mogućih 15), a nikako ne treba smetnuti s uma da je izborena i Konferencijska liga. Đalovićeva Rijeka, da je bila malo hrabrija, sigurno je mogla preskočiti prepreku zvanu Ludogorec, posebice se može žaliti za onim dvobojem u Rijeci koji je završio bez pobjednika, onaj odigran u Bugarskoj bio je toliko specifičan (crveni karton Rukavine) da je teško bilo za očekivati išta drugo nego li poraz u dvoboju u kojem je Rijeka, posebice nakon izjednačujućeg pogotka, bila osjetno bolja momčad na terenu. Dok je bila brojčano ravnopravna…
Gledamo li samo ligaške dvoboje, odnosno usporedimo li učinak Sancheza i Đalovića u SuperSport HNL-u, ispada da je, unatoč procesu i osjetnom, prema vlastitim kazivanjima, napretku u igri, Sanchez osvojio u prosjeku neznatno više bodova od Đalovića u osam ligaških dvoboja, svega 37,5 % (9 od 24 boda), što definitivno nije bio cilj kada se vršila promjena trenera.
Nije Rijeka briljirala niti u Konferencijskoj ligi, poraz od Noaha (opet specifičan jer je Rijeka opet dobar dio utakmice igrala s igračem manje) i samo podjela bodova u Gibraltaru protiv osjetno slabije momčadi (koliko god teren bio loš) nešto je što je definitivno trebalo biti bolje, jedina svjetla točka je pobjeda protiv praške Sparte koja je u konačnici opet odigrana u toliko specifičnim uvjetima da je Rijeka iskoristila jedan kiks gostiju u drugom dijelu odigranom gotovo 24 sata kasnije od prvog, a gosti su do tada promašili nekoliko svojih izglednih prilika.
Sancheza čeka jako puno posla u ovoj reprezentativnoj stanci, gotovo da je ovo i posljednji vlak za priključak vodećim momčadima lige, tamo gdje Rijeka po svemu, osim po bodovima i onom prikazanom na terenu, i pripada. Puno je to lakše kazati nego učiniti, kao što svaka vladajuća garnitura dobije “100 dana mira”, tako je i Sanchez dobio svoj vremenski period u kojem se nisu propitkivale njegove ponekad nelogične odluke.
Nakon 12 utakmica u kojima je vodio Rijeku i ostvario svega trećinu pobjeda (učinak 4-4-4) uz jednu ostvarenu protiv niželigaša Maksimira, krajnje je vrijeme da proces o kojem se toliko priča počne dobivati svoje konkretne obrise tamo gdje je i jedino mjerilo – na terenu. Na rezultatu. Netko će kazati da nije bilo niti sreće u nekim dvobojima Rijeke, i sreću treba zaslužiti, pa i isprovocirati. Aktualna Rijeka još uvijek previše ovisi o sreći, sudačkim pogreškama koje su očite, i o svim drugim, inicijalno manje bitnim stvarima od same igre, realizacije i šampionskog nogometa. Sve drugo su – floskule.
