Završna pripremna utakmica splitskih “bijelih” u Linzu, odmah treba konstatirati, pokazala je zabrinjavajuću formu momčadi Gonzala Garcije i to ne toliko zbog poraza (1-2) koliko zbog neuvjerljivog načina igre. Tijekom tih pet testova uoči starta u novu sezonu igra Hajduka nije bila ni iz blizine zadovoljila, osim što se još jednom manifestirala ovisnost, zaista maksimalna od sposobnosti Marka Livaje.
Ipak u Linzu je trener Garcia od početka na teren poslao sastav, koji će startati na premijernoj predstavi sezone. Jer zbog ipak limitirajućih faktora (odlazak Dominika Prpića u Portu, kazna Filipa Uremovića zbog neshvatljivog crvenog kartona u sudačkoj nadoknadi protiv Ružomberoka 90+9 minuti, ozljeda Marina Skelina) nema druge nego se pokoriti…
Pitanje je kakvo stajalište zauzeti uoči početnih zadataka Hajduka, najprije u odnosu na prvog protivnika azerbajdžansku Ziru, pa uz svakako očekivani plasman u sljedeću rundu Konferencijske lige, ali i prema prvim utakmicama u prvenstvu, znači tri uzastopna domaćinska dvoboja na Poljudu protiv Istre 1961, Gorice i Slaven Belupa. Alarmantno, umirujuće, optimistično?
S obzirom na činjenicu da će Hajduk, u tom početnom ciklusu od sedam utakmica čak pet puta biti domaćin, bez obzira na iskazane manjkavosti tijekom priprema, prirodno je tražiti sigurni prolaz u treće kolo europskih kvalifikacija, te tri pobjede u prvenstvu.
Bjelodano je, igra Hajduka je u fazi izgrađivanja, pritom treba notirati probleme koji muče “bijele”: onaj kronični, u odnosu na ofenzivnu komponentu, još više akutni što se tiče stoperske linije. U izgradnji napada, znači konstrukcije donekle se nazire buđenje Michelea Šege, može se također prihvatiti da će u ofenzivnoj geometriji znatno bolje djelovati Adrion Pajaziti i Filip Krovinović, zatim da će vezni red s Nikom Sigurom i svakako Anthonyem Kalikom djelovati pouzdano, uz pomoć Frana Karačića na desnom, odnosno Šimuna Hrgović ili Darija Melnjaka na lijevom boku. Međutim, ostaje otvorena dilema kako će momčad kroz dodavanja, kako se to prakticira, izaći iz obrambenih okova prema napadu.
Ta beskrajna proigravanja u trokutu dva stopera s vratarom Ivušićem, barem za premijerni nastup bez Filipa Uremovića, u početnim fazama ulaska u nadigravanje, djeluju u najmanju ruku iritirajuće da se ne kaže nemoćno. Tu odmah pada na pamet način igre Chelsea, pogotovo u finalu klupskog prvenstva svijeta protiv PSG-a, dakle svojevrsna preskakanja igre, otvaranja napada dugim, preciznim degažmanima vratara Sancheza na široko postavljena krila Colea Palmera, odnosno Pedra Neta. Tim receptom praktično su rastvarali, čak obezglavili inače vrlo solidnu obranu pariške momčadi…
Bez obzira na pretenzije Gorana Vučevića i trenera Garcije na račun napadačke igre, u odnosu na prvu utakmicu u Bakuu, temeljna preokupacija mora biti obrambena snaga “bijelih”. To je postavka čuvanja čiste mreže i ufanja u Livajine ne samo golgeterske, nego i pakerske sposobnosti.
Inače u međuvremenu se kompletira stručna piramida na Poljudu, nova snaga je Goran Milanko, koji će preuzeti ulogu team managera, što je rezultiralo formalnim unapređenjem Stjepana Badrova u najnoviji rang generalnog menadžera, onako kako je sklonjen Boro Primorac s funkcije šefa akademije “Luka Kaliterna” u savjetnika predsjednika kluba.
