Igrač momčadi A u 27. minuti izvodi jedanaesterac, zaleti se kao sivonja i udarcem od 150 kilometara na sat prepolovi gredu momčadi B. U sljedećem kadru lopta dobije sumanutu povratnu rotaciju, odbije se sto metara unazad i završi u mreži izvođačeva tima. Što će signalizirati glavni sudac: a) crveni karton centarforu zbog divljačkog nasrtaja na loptu i uništavanja tuđe imovine; b) vrijeme za odmor za osvježenje; c) kraj utakmice i vrijeme za janjetinu ili ipak d) korner za suparničku momčad?
U onim rijetkim trenucima kada bih se kao mlad novinar zatekao u okruženju nogometnih sudaca priča bi redovito odlutala u pravcu slične trivije. Simpatične sofističke zamke zakopane u fusnotama Pravila nogometne igre – sadržaj na tragu bizarnih kviznih pitanja o prometu tipa “kojim redoslijedom će šest automobila proći kroz ovo nejasno obilježeno raskrižje” – okupljenim su sucima služile za bildanje autoriteta za stolom. Ostali sudionici debate bi, naravno, zaprepašteno kolutali očima jer, wtf, nogometna povijest ne pamti slučaj u kojem bi napadač izvodeći jedanaesterac matirao vlastitog vratara na suprotnoj strani terena. Što će se, uzgred rečeno, ako se ikad dogodi, tretirati kao korner za suparnika. A dok čekamo da se dogodi, nastavljamo se probijati kroz gomile nesuvislih objašnjenja o (ne)dopuštenoj igri rukom u kaznenom prostoru i tumarati kroz sivu zonu intenziteta prekršaja.
Jedinstvenog sudačkog talenta za suvišno i bedasto potpisnik ovih redaka sjetio se ponovo čitajući zaključke povjerenika Bertranda Layeca i njegove komisije za prošlo kolo.
“S obzirom na to da je prekršaj povlačenja započeo prije negoli je lopta bila u igri, a prema dostupnim snimkama incidenta nema dokaza da je prekršaj trajao i nakon što je lopta udarena, tj. upućena u kazneni prostor (trenutak od kojega je lopta u igri), nije bilo moguće dosuditi kazneni udarac. Iz navedenih razloga Komisija nogometnih sudaca razumije zašto VAR nije intervenirao”, do neukusa Layec razvlači pedeset nijansi sive u slučaju Patrika Kolarića i nedosuđenog jedanaesterca za Rijeku protiv Dinama.
U stvarnosti, priča je bila prozirno transparentna: Moris Valinčić je prilikom izvođenja kornera kečerskim zahvatom zakucao Tonija Fruka o pod. Penal kao kuća glavnog suca ostavlja bez alibija, a još gore u ovom slučaju kotira VAR soba, čija jedina donekle validna ispričnica može biti da se netko u danom trenutku zaigrao i na ekranu aktivirao teletekst sa stranicom 693.
Kao u reklami za set noževa, ovo (nažalost) nije bilo sve kada govorimo o derbiju Rijeke i Dinama. Sudačka komisija uspjela je, naime, otići i korak dalje kada je, blago rečeno, neinteligentan start Merveila Ndockyta na Gabrijelu Vidoviću protumačila kao – što točno?
“Iz dostupnih snimki proizlazi da je napadač, netom prije negoli ga je branič sustigao, pomaknuo desnu nogu u smjeru kretanja suparnika/braniča kako bi ostvario kontakt. Smatramo da je napadač imao namjeru inicirati kontakt kako bi iznudio kazneni udarac”, predstavlja se Layec kao tarot-majstor koji, eto, iz Vidovićeva kretanja čita da je igrač “imao namjeru iznuditi kazneni udarac”.
Sa 60 navršenih godina i malim milijunom utakmica iza sebe Layec je dosad trebao naučiti da je namjera iznuđivanja kaznenog udarca obavezan dio asesoara svakog napadača koji drži do sebe. Postoji, međutim, golema razlika između simuliranja prekršaja za jedanaesterac i pametnog pozicioniranja igrača koji računa na suparnikov višak sile (čitaj: manjak racionalnosti) u duelu.
Ili još jasnije, ovaj start na Vidoviću bio je školski primjer jedanaesterca za sudačke seminare. Takav elver da bi Ndockyt sebi samom minutu nakon starta dodijelio žuti karton, ali mu Layec umjesto sankcije daje oprosnicu i tako utabava stazu za ozbiljan nered u nastavku prvenstva.
Ne znamo detalje Layecova ugovora s Hrvatskim nogometnim savezom, ali nakon što je Francuz u solo prodoru na svoju ruku odlučio rehabilitirati Tonija Dadića, pa u sljedećem poglavlju tumačiti nogometna pravila u laissez-faire ključu, tako da se upitne sudačke odluke mogu rastezati poput žvakaće gume dok se one očito točne dovode pod znak pitanja, počinjemo sumnjati na to da se Layec igra sa strpljenjem predsjednika Marijana Kustića.
Ako mu je prošle sezone bio cilj afirmirati mlade sudačke talente iz Hrvatske, u međuvremenu se umorio i djeluje kao čovjek koji želi otključati ugovornu klauzulu o otpremnini u slučaju prijevremenog raskida suradnje. Jedan džentlmenski “au revoir” obje bi strane dočekale s olakšanjem.
