Cjelokupna je javnost, logično, bila razočarana epilogom nastupa Hrvatske na Euru 2024. Stvorila se, pretenciozno, odveć velika razina očekivanja, čak se pričalo o zlatu, a naposljetku Vatreni prvi puta nakon četiri velika turnira (EP 2016. i 2021., SP 2018. i 2022.) nisu ostvarili prolaz u skupini.
Ono što već spada u red pozitive u negativnom ishodu, to je činjenica da je hrvatska javnost, ne samo ona navijačka, vrlo dobro prihvatila natjecateljsko razočaranje. Kao da je uz uspješnu eru Zlatka Dalića ipak sazrijevao i navijački doživljaj. Previše su dobroga učinili reprezentativci u proteklim turnirima da bi ih sada navijači prozivali i kudili.
Kritičkih osvrta je bilo, naravno, budući da Hrvatska doista nije izgledala dobro u Njemačkoj, kao ni prije 18 godina na istom mjestu (Mundijal). No, većina je ljudi pokazala razumijevanje za negativan rezultat u kontekstu činjenica da Hrvatska nema takvu snagu (bazu) da stalno bude u vrhu.
Nije to sudbina više ni najvećih reprezentacija, koje su u pravilu favorizirane pred svaki veliki turnir, a kamoli Hrvatske. Taj odjek neuspjeha u javnosti je doista i dobar početak za ono što se kolokvijalno zove – reset. Treba uvijek jedan značajniji neuspjeh da bi se zaključilo jednu eru velikih uspjeha i promijenilo tijekove, odnosno da bi se očekivanja vratila u realne okvire. Tada je opet lakše napraviti iskorak jer nema silnog pritiska da se mora biti na postoljima…
Kad je u pitanju kadrovska priča oko reprezentativnog tabora, onda stvari također nisu tako negativne. Štoviše, gledamo li reprezentaciju izvan natjecateljskog drila u Njemačkoj, onda ćemo objektivno spoznati da Hrvatska zapravo i nema puno toga što bi u selekcijskom smislu trebala mijenjati. Dalić je u tijeku šest godina od Rusije morao mijenjati kadar zbog odlaska najiskusnijih igrača, neki su morali abdicirati zbog zdravstvenih problema (Šime Vrsaljko), kao što su neki igrači otpali iz tehničko-taktičkih razloga. No, kroz prošle turnire i Ligu nacija ipak se stvorila osvježena grupa igrača, koji su tek pred svojim zenitima (oni od 24-25 do 30 godina), a na ovom Euru dalo se naslutiti kako dio mlađe garde (Luka Sučić, Martin Baturina…) već od jeseni može biti u poziciji aktera, a ne statista reprezentacije.
Ostavimo li po strani neuništivog Luku Modrića, pa još neoporavljenog Ivana Perišića te Domagoja Vidu, prosjek godina ove selekcije iz Njemačke bio bi 25,5 godina, što jasno ukazuje da se njene najbolje godine tek očekuju. Dakako da to nije baš tako jednostavno odraditi kao što je kazati, ali reprezentacija se ima za što uhvatiti u kontekstu potrebe za novom pričom (erom). Ona treba biti osvježena s mlađim vrijednostima, ali najviše bi trebalo renovirati taktičke pristupe i posljedično energiju te redizajnirane momčadi.
Zlatko Dalić će kroz Ligu nacija imati priliku da to učini, prije nego što se treba opterećivati natjecateljskim ishodom. Mundijal 2026. godine će neminovno brzo biti stvarnost i kroz EU turnir, a potom kroz kvalifikacije, na njemu je da digne tu noviju Hrvatsku na višu razinu.
