Trebalo je pričekati dolazak novog trenera i njegove odluke. Goran Tomić je, uz klupske čelnike, procijenio da treba početi nova priča i da je trenutak da kapetan u 39. godini zaključi karijeru. Goran Tomić je također odmah imao jasnu ideju da Slavka Blagojevića priključi stožeru Istre 1961. Golemo iskustvo, respekt svlačionice i svih poklonika nogometa u Puli, te nadasve velika želja samog Blagojevića da nastavi ovim putem…
– Da sam mogao birati što bih radio, bilo bi upravo ono što su mi ponudili – kaže nam Blagojević pedesetak dana od suočavanja s realnošću koja je, za svakog igrača dulje karijere, veliki stres.
Gotovo 20 godina momak iz Otoka budio se svako jutro s mislima na trening, utakmice, profesionalne obveze kroz Cibaliju, Lučko, Istru 1961, pa Split, Latviju, Litvu i potom povratak u Istru. Povratak prije pet godina da bi za stalno ostao u Puli…
– Svugdje može biti i jest lijepo, ali u Puli definitivno mi je bilo i jest najljepše. U drugoj eri sam došao s obitelji i to je samo dodatno osnažilo moje uvjerenje da ću tu ostati živjeti.
Naravno, mjesec dana pauze kada je umjesto na planirane pripreme ostao kući, do klupske ponude nastavka drugačije karijere, bilo je teško.
– Uh, zbilja je bilo komplicirano. Sva sreća da su mi u to vrijeme u posjet došli prijatelji, bivši suigrači Tomašević i Matija Mišić, pa se kroz druženje nekako kompenzirala praznina. Dobro sam se naspavao jer nije bilo obveza ujutro, odlazio sam u teretanu na stadion, trčao svaku večer oko 9 kilometara obilaznice, a igrao sam i padel. Taman kada sam se počeo opterećivati s tim što ću dalje, zvali su iz kluba i baš sam se sretan odmah priključio stožeru. Nisam razmišljao raditi s mlađim kategorijama, niti sam vičan uredu, nisam ja taj. Više sam za biti dio prve momčadi, dolje na terenu, sa zaduženjem koje klub i trener odrede. Stalno uz momčad je osjećaj kao da sam u istom ritmu, iako u drugačijoj formi. Upisao sam za B licencu.
Dakle, 256 SHNL i 19 kup utakmica, u karijeri 400-tinjak profesionalnih nastupa na domaćim i inozemnim destinacijama…
– Što reći, kao da je sve u hipu prošlo, a ne skoro 20 godina. Imam krasne uspomene i iz RNK Split, iz godina u Latviji i Litvi, ali u Puli sam se jednostavno “zalijepio”. Bio sam na raznim stranama, ali u Puli i Istri postoji jedna posebnija atmosfera susretljivosti, prihvaćanja, poštivanja čovjeka za ono što jest, bez obzira odakle si, koje si vjere i slično.
Uvijek ste isticali pitomost u ovom okruženju, ali ste vi to paprili svojim borbama i stilom igre.
– Ha ha, stvarno sam dobio puno kartona (96 žutih, sedam puta dva žuta i jedan crveni karton, op. p.), ali to je bila i posljedica mojeg beskompromisnog stila igre, nekad viška adrenalina u ponašanju. Što ćete, mladost-ludost, češće sam rezonirao srcem nego racionalnošću, pa sam stekao hipoteku “lošeg dečka” i suci su me nerijetko kažnjavali i onda kada nisam ništa napravio. Sve u svemu, ne mogu pobjeći od svojeg karaktera i borbenosti.
Imali ste bezbroj žestokih duela, suparnici vam nisu ostajali dužni, ali jedinu tešku ozljedu zaradili ste “sami” na treningu, kada vam je “ni iz čega” puknuo križni ligament!
– To je zbilja bilo strašno. Svi znaju da sam fajter i ne kukam kad dobijem po nogama. No, kad mi se to dogodilo u srpnju prije tri godine, na Drosini, urlao sam od boli da su me mogli čuti do druge strane grada. Strašno! Mislili su mnogi da je to moj kraj, ali dao sam sve od sebe da se opet vratim, s 35 godina, i uspio sam. Nikad se ne treba predati, ni u čemu, nego uvijek vjerovati u pozitivu.
Najbolju sezonu ste imali 2013./14. kada ste pod Igorom Pamićem postigli čak osam pogodaka, od kojih su neki zbilja bili spektakularni udarci s distance. No, od 2014., nakon gola Livakoviću, nismo vidjeli vaš pogodak u dresu Istre.
– Da, to je zbilja nevjerojatno. Bilo je šansi, ali, eto, nije se dogodilo. Ostajem uz 204 nastupa, 12 pogodaka i 15 asistencija, što za defenzivnog veznog i nije tako loše, zar ne…
Nije. Jeste li pod Pamićem igrali najbolji nogomet i kojem treneru najviše dugujete za prvoligaške iskorake?
– Imao sam doista odličnih trenera i svaki je na svoj način utjecao na moju karijeru. Pamić, Dambrauskas, Tramezzani, Garcia, Prelec, svi vrsni treneri. No, najveći utjecaj u mojem iskoraku imao je Mile Petković. On me uveo u seniorski nogomet, pa iako nisam praktično igrao tada u Cibaliji, Petković me učio osnovnim stvarima koje je usađivao svim igračima, a to su karakternost i poštenje.
S kojim suigračem ste bili najviše dojmljeni i uživali igrati?
– Uh, bilo je dosta sjajnih igrača i tipova, ali ako moram baš istaknuti nekoga, onda je to Ante Erceg, u Splitu i Istri 1961. Bilo mi je dojmljivo i s Rrahmanijem, Rogom, ali ipak, Erceg je bio nešto posebno, vjerojatno i zbog njegova temperamenta, a ne samo tehničke vrhunske kvalitete.
Koji su vam suparnici bili najteži?
– Bilo je u više od desetljeća brojnih sjajnih igrača “na drugoj strani”, teško je to suziti na par imena. No, dobro, pored Livaje, Petkovića, Baturine, pamtim kao dojmljive igre Milana Badelja, a najnezgodniji bio mi je Sammir. Taj je zbilja bio nepredvidiv igrač, top tehnike, vizije, rješenja već u primanju lopte koja te izbace iz ravnoteže.
Što biste promijenili da s današnjim iskustvom možete?
– To je nemoguće i što god kažem je fraza. Svi smo mi takvi kakvi jesmo i kroz godine radimo najbolje što možemo, a iskustvo nam pomaže da budemo bolji. Stoga, moja je profesionalna dionica ono što je bilo najbolje od mene u datom trenutku. Takav sam, maksimalan u borbi, bio od prvog do posljednjeg dana, a nekad si više, drugi put manje uspješan. Da postoji neka jasna formula, onda bi svi bili idealni, a to, znamo, ne postoji u niti jednoj varijanti. Sa svojim potencijalima ostvario sam karijeru koju sam mogao i mogu kazati da sam zadovoljan. O.K., možda jedina stvar koju sam silno želio, a nisam ostvario, to je bio barem jedan i prijateljski nastup u dresu Hrvatske! No, dobro, biti nogometaš je nešto najljepše i sigurno će mi nedostajati igra, natjecanje na terenu, ali idem sada drugim putem u iste natjecateljske borbe. Sasvim sigurno je da ću gristi za što bolji rezultat Istre. Naši navijači su to zaslužili. Imao sam od prvog dana, koliko god sam krenuo slabom partijom 2011., veliki respekt Demona i drugih gledatelja na Drosini. Oni su davno prepoznali da dajem sve od sebe i ne bi mi zamjerili kad to nije bilo dovoljno da bude dobro. To što su me navijači i publika poštovali držim kao trofej mojoj karijeri.
