Rijekin predsjednik Damir Mišković nije želio komentirati naizgled šokantnu smjenu Željka Sopića.
“Klub će sve što treba napisati u službenom priopćenju, a i nisam ga smijenio ja, nego sportski direktor Darko Raić–Sudar.”
I to je rekao ‘Off the Record‘. Tehnički je to istina, Raić-Sudar je taj koji potpisuje smjenu ili dolazak trenera, kao i bilo kojeg igrača. Međutim, jasno je da se i Miškovića ‘nešto‘ pitalo o Sopićevoj smjeni. Premda je Raić-Sudar odavno znao kakav je Miškovićev stav o Sopiću kao treneru Rijeke…
Mišković i Sopić mjesecima nisu razgovarali, osim kurtoazno, u prigodama kad bi morali boraviti u istoj prostoriji. Mišković je početkom siječnja poslovno izbivao iz Rijeke gotovo četiri mjeseca u kojima se uopće nisu čuli. Rijeka je – doduše – u tom periodu nizala fenomenalne rezultate, pa Mišković može reći da nije želio treneru pozivima kvariti pobjedničku atmosferu. Što ne bi bila istina, ali može se donekle ‘progutati‘…
A kako je ustvari nastao ‘sukob‘ Sopića i Miškovića? Nakon što je Jakirović preko noći napustio Rijeku i otišao u Dinamo, Mišković i Raić-Sudar odlučili su se dovesti Sopića. “Ima sjajnu energiju i strast, ima veliku ambiciju, a u Gorici je pokazao da zna u teškim okolnostima stvoriti i igru i rezultat.” Tako mi je Mišković obrazložio Sopićev izbor.
Njihova je suradnja sjajno krenula. Rijeka je nastavila s odličnim rezultatima i igrama – Sopić je majstorski preuzeo sve dobro što mu je Jakirović ostavio te na to pridodao svoje trenerske vizije. Jesen bi bila skoro pa savršena da se Rijeci nije dogodio teško objašnjiv domaći poraz (2:4) protiv Slaven Belupa, ali ni to nije umanjilo odličan dojam Rijeke pod Sopićevim vodstvom.
Tada je malo tko slutio da su odnosi Miškovića i Sopića polako već bili narušeni. Ambiciozni Sopić namirisao je priliku za osvajanje titule i sve je želio podrediti tom cilju. Mišković se s druge strane čvrsto držao svoje vizije Rijeke.
“Sopiću smo u prvom razgovoru jasno poručili što želimo od njega – napadačku igru, u kojoj bi se naši mladi igrači dobro razvijali, te pokazali svoj potencijal, kako bi danas-sutra klub na njima mogao zaraditi, jer klub živi od prodaje igrača. Rezultatski je imperativ biti među četiri, te izboriti Europu. Ako se ukaže prilika za osvajanje naslova, naravno da ćemo učiniti sve da je iskoristimo. Međutim, naš prvi postulat je igrati dobro i imati što je moguće više mladih igrača, a naslov može biti samo posljedica takvog pristupa, nikako ne i prvi cilj. Sopić je sve to prihvatio.”
Naravno da je teško sa strane bilo analizirati baš svaki Sopićev potez, pa zaključiti koliko se kao trener doista odmaknuo od klupske vizije koju je prihvatio. Napokon, puno poteza trener vuče zato što je uvjeren da ih mora povući za dobrobit momčadi i kluba. Kako god, neke Sopićeve poteze Mišković je teško proživljavao. Prije svih tretman nekolicine mladih, a Rijeci iznimno važnih igrača.
Možemo ih redom nabrojati. Veldin Hodža (21) bio je u statusu velikog projekta Rijeke, te imao izvrsno otvaranje sezone. Protiv Lillea je odlično odigrao obje utakmice, da bi kod Sopića u 10 vezanih utakmica samo dva puta bio starter. Franjo Ivanović (20) bio je hit napadač, mladić kojeg je i Dalić razmatrao kao napadača za Vatrene da bi na proljeće nestao sa scene, sa skromnom minutažom, bez gola i asistencije još od sredine prosinca.
Stoper Niko Galešić (23) skoro pa nije igrao kompletan listopad, studeni i prosinac, a i njega su na Rujevici gledali kao na igrača reprezentativnog potencijala. Što je Galešić i potvrdio odličnim igrama na proljeće. Marco Pašalić (23) u Rijeci je krenuo senzacionalno dobro, da bi pod Sopićevim vodstvom u 20 utakmica u nizu zabio tek jedan gol, bez asistencije. U većini utakmica ili bi bio zamijenjen, ili bi kretao s klupe. I Niko Janković je kako je sezona odmicala bitno pao u formi, premda je kod njega i ozljeda odigrala važnu ulogu.
Mišković je sve to na svoj način gledao, proživljavao zbrajao i oduzimao, ali kako nije od onih predsjednika koji se treneru petljaju u posao, držao se po strani i šutio. S druge strane, i njemu je itekako godila činjenica da Rijeka ima sjajan rezultat. I baš je taj fenomenalan rezultat bio golemi Sopićev adut i argument da može raditi na svoj način, pa i onda kad se to Miškoviću ne dopada.
“Sopić pod svaku cijenu želi naslov. No, što će se dogoditi ako ne osvojimo ni prvenstvo ni Kup? Pričam s ljudima iz nogometa svakodnevno i to po nekoliko sati. Govore mi da je većini naših mladih igrača tržišna vrijednost u padu. Od Hodže, Ivanovića, Jankovića, Pašalića, Galešića… To su ozbiljni problemi za klub, jer naš je prvi zadatak dizati te mlade igrače, a ne ih dovesti u situaciju da padaju kroz sezonu. I to je Sopiću jasno predočeno na prvom razgovoru. Pa tko bi bio sretniji od mene da budemo prvaci? Samo, nije Rijeka klub koji mora juriti trofeje, jedino što mi moramo je razvijati igrače kroz dobar nogomet i bili konkurentni. Opet pitam, što ako ne uzmemo trofeje?”
Trofeji su na kraju Rijeci izmakli, u zadnjim kolima momčad se ispuhala, uslijedili su porazi i loše igre, pa se nekako samo po sebi nametalo da će Mišković smijeniti Sopića. Sopića pobjede više nisu štitile, a uzajamno povjerenje bilo je grubo narušeno. Doduše, rezultatski je Sopić na kraju sezone bio fenomenalan. Dugo vodeći, skoro pa do zadnjeg kola u utrci za naslov, te u finalu Kupa. Bolji je bio samo Dinamo, koji ima i gotovo pet puta veći budžet od Rijeke.
Je li taj sjajni rezultat na kraju bio presudan u Miškovićevoj odluci da Sopića ostavi na klupi unatoč tome što nije bio sretan s njegovim radom? Jesu li Miškovića “omekšali” navijači koji su Sopću skandirali na kraju sezone? Realno je zaključiti da su ta dva argumenta zajedno nadjačala Miškovićevo nezadovoljstvo. I da je ostavio Sopića na klupi unatoč evidentnih “trzavica” između njih.
Stoga se Sopić ne treba pitati je li smijenjen zbog rezultata u ovoj sezoni, jer naravno da nije. Tko bi smijenio trenera zato što je remizirao u Varaždinu, ili zato što u prvoj utakmici 3. pretkola EL nije doma pobijedio vrlo solidni Elfsborg? Barem je Mišković dokazano na glasu kao predsjednik koji ne voli smjenjivati trenere. I nikad ne bi smijenio Sopića ni bilo koga ako bi gledao samo rezultate.
Sopić je realno “smijenjen” puno prije, samo što se to formalno nije dogodilo. I Miškovićev je veliki krimen to što je na klupi ostavio trenera čiji rad nije doživljavao onakvim kakav – po njegovom mišljenju – Rijeka treba. Mišković je i vlasnik i predsjednik Rijeke, legitimno je da on bude taj koji postavlja pravila ponašanja svima u klubu, pa tako i treneru. I ako je već bio uvjeren da trener ne slijedi taj put, te da se ne drži dogovora, morao ga je smijeniti odmah nakon zadnjeg kola. Sve drugo nije imalo rezona, nego je vodilo u nove probleme, što se ekspresno potvrdilo već na startu nove sezone.
Mišković je na čelu Rijeke već 12 i pol godina. Puno je toga prošao, puno naučio, povukao je i pregršt odličnih poteza, ostvario fenomenalne rezultate. Posebno su ga u tim uspjesima krasili odlučnost i strpljenje u provođenju onoga što je mislio da je najbolje za klub. Jednako kao i razboritost u promišljanima onoga što Rijeka u datom trenutku treba biti. Lovac na titule, što je bila u Kekovo vrijeme, ili razvojni klub, što je postala odmah nakon osvajanja dvostruke krune još 2017.
Međutim, i tako iskusni predsjednici rade pogreške. Ne ulaziš u novu sezonu s trenerom u čiji rad ne vjeruješ. I potpuno je nevažno iz kojih mu razloga ne vjeruješ. Taj trener ima preveliku hipoteku na leđima, jer je vjerojatno svjestan da se samo čeka prvi krivi korak kako bi bio smijenjen.
Na kraju ga Sopić u ovoj sezoni realno rezultatski i nije napravio, a svejedno je morao otići. Što je veliki udarac za Rijeku. Sezona je tek počela, a ti nemaš trenera. Doduše, tako je bilo i na početku prošle sezone – kada je Jakirović preko noći “odletio” u Maksimir – a rezultat je na na kraju bio fenomenalan. Samo što je tada u pitanju bila “viša sila”, a sada je Rijeka bila ta koja je sve držala u svojim rukama. I sama se dovela u problem…
