Iza Hajduka je dinamična 2025. godina, puna nadanja, uspona, padova i preokreta. Bilo je vrlo dinamično i izazovno na svakom klupskom polju, a ništa drugačija priča ne očekuje se ni u novoj godini, u koju smo nedavno zakoračili. Ciljevi su, nekako, kad je Hajduk u pitanju, uvijek isti, oni najviši, a takva su i očekivanja. Kako je pao zastor na događanja u prošloj godini, a nova tek nogometno treba započeti, ne bi bilo loše malo zaploviti starom godinom, a usput malo i “pogledati” u budućnost.
Ono, pak, najvažnije i jedino što se na kraju “broji” jest rezultat. Tri su natjecanja Bijeli igrali, a nije tajna da očekivanja nisu ispunjena. Javno je nedavno rekao jako važan čovjek u klubu da sportski segment nije bio prolazan, a mi nastavno na to onda možemo samo zbrojiti kako i zbog čega. Prvenstvo se, primjerice, juri još od 2005. godine, a konačan ishod je uvijek bio isti – neuspješan, uz tek napomenu da su Bijeli nekad bili bliže, a nekad dalje cilju.
Gennaro Gattuso je u 2025. bio vjerojatno i najbliže u bliskoj prošlosti, bio je doslovno na korak do naslova prvaka, do “besmrtnosti”. Ipak, karte su se posložile tako da je Hajduk unatoč pobjedi na Šubićevcu završio treći, a helikopter s trofejom poletio je na Rujevicu.
Kaže stara poslovica da za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, ali doista je Hajduk prokockao brojne prilike za osvajanje naslova. Ranjivi su bili i Rijeka i Dinamo, a Hajduk je dugo držao jednu ruku na “kanti”, kako vole kazati Splićani. Ipak, posustali su Bijeli u foto-finišu, a mnogi će dan danas kazati da je na klupi bio bilo tko drugi doli Gennaro Gattuso, u tekuću sezonu ušlo bi se s ciljem obrane naslova. No, ušlo se s Gonzalom Garciom na klupi, a nad glavom su stajali isti ciljevi: pogled prema naslovu i europskim skupinama, odnosno jeseni.
Po tom je pitanju Hajduk pretrpio dvije ozbiljne blamaže zaredom i dodatno srozao poziciju na nogometnoj karti starog kontinenta. Mnogi su mislili da od Ružomberoka gore ne može, ali ipak može obzirom na to da je Garcijin Hajduk ispao od albanskog Dinamo Cityja, uz sav respekt klubu toga imena. Dakle, ta je ocjena opet u debelom minusu. Hajduk trenutno dobro brodi prvenstvom i u otvorenoj je utrci, ali će se buduća sfera ticati analize “nagodinu”. Za sada, ocjena za rezultat ne može ići više od nedovoljne. Odnosno, ispadanje u trećem pretkolu Konferencijske lige, treće mjesto u prvenstvu i eliminacija u četvrtfinalu kupa donose – minus.
Stavka koja može, a i ne mora biti povezana s rezultatima jesu transferi. Oni su zapravo za klub poput Hajduka i krucijalni jer klub na takav način živi. Živi od prodaje igrača. U tu kolonu, što se prošle godine tiče, idu službeno tri imena. Prvo je ono Luke Vuškovića koji je prvog srpnja i službeno dres Hajduka zamijenio onim Tottenhama, a vrijednost transakcije iznosi 11 milijuna eura. Druga je stvar što Vušković već dugo ne nosi bijeli dres… No, 2025. je kalendarska godina ostvarenja toga posla.
A mjesto generacijskog talenta pripalo je Dominiku Prpiću kojeg je do kraja razvio Gennaro Gattuso i to mu je po pitanju mladih igrača vjerojatno bio i jedini plus. Mladi hrvatski reprezentativac izvrsne lijeve noge je u blagajnu donio, po službenim zabilješkama, 4,5 milijuna eura, što je zaista ozbiljan novac, a svoje je talente preselio u portugalskog velikana Porto. Dugo je trajala utrka za njegove usluge, a Porto je “izronio” praktično u foto-finišu i zaključio posao na zadovoljstvo svih uključenih strana.
Taj transfer datira na početak srpnja, a baš su negdje u tom periodu u klub stigli Goran Vučević i Ljubo Pavasović Visković s čijim dolascima je krenula i nova klupska politika. Ona “stezanja remena” kad su u pitanju primanja igrača. Narodski rečeno, troškovi su se počeli rezati.
Filip Uremović bio je tada stožerni stoper kluba, ali nitko ne krije da je po pitanju primanja bio na onim najvišim policama. S 28 godina je u zenitu karijere i danas brani boje japanskog prvoligaša Kawasaki Frontalea, što znači da se preselio na Bliski istok u, nazovimo ga, neočekivanom transferu koji je poljudsku kasu napunio s 800.000 eura. Tu popis Hajdukovih zarada u 2025. staje, prestaje. Moglo bi se reći da je moglo i bolje, ali i lošije. No, dobro je sve dok ima prostora za napredak. Kako je Prpićev transfer bio izrazito ozbiljan, valja i taj transferni segment ocijeniti s prolaznom ocjenom, da se ne traži “dlaka u jajetu”, štono se kaže.
Analizi tu nije kraj jer su preostale još dvije točke, jedna je za nogometnu ekipu osnovna, a jedna krucijalna za klub poput Hajduka. Valja u to ime progovoriti o ljudima koji su Hajduk vodili uz aut liniju: Gennaru Gattusu i Gonzalu Garciji je ta čast pripala. Legendarni, a osebujni Talijan je stigao primarno kako bi uveo disciplinu, a u tome je i uspio.
Rezultat ga je, s druge strane, dugo ljubio, barem što se prvenstva tiče. Bio je u igri do posljednjeg kola, a kad se stvari pogledaju “crno na bijelo”, ostao najbliže jedinom hajdučkom snu – naslovu prvaka. Držao je on stvari nekako pod kontrolom, a da mu je bilo lako – nije. Divili su se navijači toj nepresušnoj energiji, ali najviše se cijenila njegova iskrenost. Sve je to lijepo i krasno, ali svakog sportskog djelatnika na kraju određuje – rezultat. A on je kod Talijana kad se sve zbroji i oduzme – izostao. I na kraju je, uz toplije ili hladnije pozdrave, talijanska legenda postala prošlost, a za sadašnjost je zadužen Gonzalo Garcia, lik s etiketom najboljeg trenera SHNL-a prošle sezone.
No, moramo opet krenuti s negativom, obzirom na to da je Garcia potpisao ozbiljnu europsku blamažu ispadanjem od Albanaca. Na toj ga je pozornici pobijedio iskusniji kolega, Ilir Daja. Tako da, Gonzalu po pitanju Europe stoji ozbiljan minus, ali isto mu je tako to za sada i jedini krimen. U prvenstvu je zato još uvijek u potpunom egalu s Dinamom, a to je uspio uz recept čiji veliki dio čine “bili tići”. Zato mu opravdano mnogi skidaju kapu, a istovremeno je autor najvećeg dobitka prošle godine. Dobitka koji se tiče sadašnjosti, ali i budućnosti. Nije teško pogoditi da je riječ o mladim igračima koji Hajdukovoj blagajni garantiraju ozbiljnu plodnost. Dakle, ono što je Gattusu bio najveći minus je Garciji najveći plus.
Eto, tako je izgledala Hajdukova prošla godina, a ciljevi u novoj su isti. Traži se europska jesen i po mogućnosti naslov prvaka. A bilo bi dobro podići i “Rabuzina”. Dakle, bilo bi dobro biti kvalitetan na svim poljima. U takvom su tonu Bijeli i krenuli u 2026. godinu.
