Kada su se u recept umiješali guma, poliesterska tkanina, kukuruzna vlakna, šećerna trska i drvna masa, uz začin senzora i mikročipa, najbolji nogometaši na kontinentu dobili su novu najdražu okruglu prijateljicu. Predstavljena pod simpatičnim kovanicom Fußballliebe (“nogometna ljubav”), službena lopta Europskog prvenstva 2024. u prvih se deset dana turnira transformirala u pogubnu pojavu za vratare i, paralelno, uronila u simbiozu s nišanskim spravama majstorskih strijelaca.
Klik između lopte i europskih topnika ilustriraju avangardne sličice sa smotre u Njemačkoj, gdje dalekometne bombe sijevaju svakog dana, a zaključno s nedjeljnim utakmicama (u skupini A) igrači su 14 pogodaka postigli udarcima izvan kaznenog prostora. Usporedbe radi, prije tri godine letvica je postavljena na rekordnih 19 golova izvan šesnaesterca, a u njemačkom ljetu, nakon što je odigrano 26 od ukupno 51 susreta, dakle više od polovine, intrigantne note više nisu upitne – do nedjelje je 21,9 posto pogodaka palo iz vanjskih zona. Dodamo li u statistiku i komičan autogol Sameta Akaydina protiv Portugala, koji je vlastitu mrežu također pogodio s distance, postotak je još veći.
– Sviđa mi se lopta, brza je. Iskreno, smatram da je bolja za napadače i strijelce nego za vratare, tako da se neću žaliti zbog toga – trljao je dlanove Harry Kane, jedan od najrazvikanijih topnika na Euru, dok je komentirao čari lopte.
Dok Fußballliebe, naravno, odrađuje manji dio posla kod spektakularnih pogodaka, veće zasluge potpisuju nišanske sposobnosti europskih majstora, koji loptu udaraju “drugačije”, a efe i felš daju dodatnu draž kod upečatljivih golčina.
Međutim, odvija li se revolucija slučajno? Jesu li Güler, Stanciu, Hjulmand i ostatak raspucanog društva nehotice odabrali Euro da bi režirali pogotke za nogometne sladokusce i potaknuli polemike o ovom fenomenu? Točnog objašnjenja, dakako, nema, ali filozofski pristupi su beskonačni, a istom se tematikom bave i strani mediji.
Trendovi na Euru još su zanimljiviji ako se spomene da je na SP-u u Kataru 12 pogodaka (od ukupno 172) palo udarcima izvan kaznenog prostora (manje od sedam posto), a na prvi takav čekalo se čak do 17. utakmice na turniru. Iako svi dalekometni golovi u Njemačkoj nemaju iste obrise, s obzirom na to da su dva zabijena uz pomoć odbijanca, a jedan je postignut na prazna vrata, statistika otkriva da na ovogodišnjem turniru, u odnosu na prethodne, nema značajnih odstupanja u postotku udaraca koji stižu izvan šesnaesterca. Ta se brojka ove godine vrti oko 40 posto, dok je na Euru 2021. iznosila 37,3 posto, a na posljednjih 12 europskih prvenstava, uključujući i ovo, prosjek se vrti oko 48 posto, a brojke su napumpali stariji turniri, kada se nemilosrdno lupalo sa svih strana. Ipak, čini se da su strijelci raznovrsniji, precizniji i konkretniji, a razlog za ludo ljeto dio stručnjaka pripisuje i neprestanoj evoluciji nogometa. Ironično, Uefa je u službenom pregledu posljednjeg Eura komentirala da se trendovi mijenjaju, u smislu da momčadi skraćuju udaljenosti s kojih zabijaju, ali reprezentacije su ih demantirale već u grupnoj fazi novog izdanja.
Eksplozijom analitike u nogometu, gdje su statističke natuknice bombardirane podacima o xG-u, odnosno očekivanom broju pogodaka, ili dodavanjima u zadnjoj trećini, udarci iz većih udaljenosti kristalizirali su se u izlizanu modu jer je, jasno, mrežu lakše pogoditi s pet negoli s 25 metara. I statistika je to nemilosrdno ogolila. Pritom, engleski se mediji zabavljaju s podacima iz finala SP-a 1966., kada je nogomet prvi (i zasad posljednji) put “stigao kući”, kada je Engleska pobijedila Njemačku.
U toj su utakmici Englezi ispalili, vjerovali ili ne, 28 udaraca izvan kaznenog prostora, a Nijemci samo dva manje. Apsurdnost takvih trendova, ali i njihovu uspješnost, lako će ilustrirati podatak da je utakmica završila pobjedom Engleske 4-2, a niti jedan od ta 54 udarca nije završio u mreži. Dakle, bezbroj pokušaja iz daljine otišlo je “u kukuruze”.
Kada se na vagu stavi mršava učinkovitost dalekometnih udaraca, jasno je zašto treneri, poglavito oni stroži, ne preferiraju tu vrstu lova na pogotke. Ono što stručnjaci još ističu kao potencijalno objašnjenje za trendove na Euru 2024. jest razlika između klupskog i nacionalnog nogometa. Prvenstveno taktički aspekt.
U klubovima su znatno razvijeniji automatizmi u napadu i obrani, a momčadi, pogotovo one svjetske klase, savršeno su uigrani orkestri, u kojima se točno zna tko što radi.
U reprezentacijama ipak ima tračak divljeg. Izbornici nisu klupski treneri, a neuigranost ostavlja prostor za dalekometne udarce koji, posljedično, vode do neobičnih valova na Euru i do kraja oživljavaju citat velikog Johana Cruyffa: “Ako ne pucaš, ne možeš ni zabiti gol.”
Zavirimo li i u starije povijesne knjige, prethodna izdanja Eura otkrit će da je trend pogodaka izvana u porastu od 2008., kada je takvih golova bilo šest, 2012. bilo ih je osam, dok se 2016. brojka udvostručila u odnosu na prethodno prvenstvo.
Da su vanjski udarci “passé” svjedoči i statistika iz Premier lige, u kojoj je u svježe završenoj sezoni tek 11,5 posto pogodaka palo udarcima izvan kaznenog prostora, što je najtanji postotak u zadnjih deset godina.
U konačnici, nije nemoguće niti da se podaci s tekućeg Europskog prvenstva srozaju na takve grane jer nije moguće pronaći konkretan obrazac koji bi objasnio pojave kojima svjedočimo.
Paralelno, nije nemoguće niti da se ovaj Euro u potpunosti rasplamsa u topničko natjecanje te da do kraja turnira vidimo još spektakularnih golova, čime bi se nadmašio dosadašnji rekord, a takvom scenariju neće se protiviti svi oni koji uživaju u nogometnoj renesansi. Ipak, kako turnir odmiče, “praćke” su, u pravilu, nešto rjeđe.
U prethodnih sedam finala europske smotre samo je jedan čovjek potpisao dalekometni pogodak, a odgovor na ovu prilično laku crticu s nogometnih kvizova je – naravno – Éder, koji je 2016. šokirao Francuze. q
