Rijeka trenera Radomira Đalovića još je jedanput razočarala svoje navijače, koji su rasprodali gostujuću tribinu u Koprivnici. Iako su i oni sami svjesni (barem duboko u sebi) da ova Rijeka, a koja, kako je i sam trener kazao nedavno, nije stvarana da osvaja naslove, možda u ovom trenutku daje i svoj maksimum, gorak okus u ustima nakon predstave na Apašu je ipak ostao. Ne zato što je Slaven, prema svemu viđenom na terenu, zasluženo stigao do pobjede i preokrenuo rezultat, već naprosto zato što je Rijeka nakon vodećeg pogotka valjda pomislila da će se momčad Marija Kovačevića naprosto predati, položiti oružje i širom otvoriti put Rijeci prema iznenađujućem jurišu na naslov.
Za to dijelom svakako odgovornost nose i sami igrači, em su oni jedini sudionici na terenu i imaju sve u svojim nogama, em je teško povjerovati u činjenicu da je netko iz Rijekinog stručnog stožera nakon vodstva samim igračima kazao da spuste nogu s gasa i ne završe posao u uvodnih 20 minuta utakmice gdje su bili osjetno bolja momčad šampionskog garda.
Umjesto drugog pogotka i rješavanja svih dilema oko pitanja pobjednika, Rijeka je dozvolila grogiranom domaćinu da se oporavi, prebroji i krene prema preokretu, koji je, s obzirom na igru Rijeke nakon tog vodećeg gola, naprosto visio u zraku. Nisu gosti, osim tih furioznih 20-ak minuta uvoda, praktički napravili ništa vrijedno izuzev one šanse iz prekida pred sam kraj utakmice kad je Radeljić tukao glavom, a vratar Slavena instinktivnom reakcijom odveo Slaven do pobjede, stoga nemaju niti za čim žaliti.
Možda i veću odgovornost od samih igrača u ovom je slučaju ponio upravo trener Đalović sa svojim stručnim stožerom. Marijo Kovačević brzo je uvidio zbog čega je njegova momčad u uvodnim minutama bila inferiorna na terenu, brzo je zamijenio nervoznog Ćubelića (koji je bio na rubu crvenog kartona i možda ga je mogao i dobiti, no to nikako nije i ne smije biti alibi vodećoj momčadi prvenstva!), a potom već od nastavka na teren poslao Dolčeka i Jagušića.
Za razliku od kolege na klupi Slavena, Đalović je povukao neke gotovo neobjašnjive poteze koje je nakon dvoboja pravdao umorom, no vodeća momčad prvenstva, koja u 62. minuti dvoboja, uz minimalno vodstvo, mijenja jedinog napadača koji čini razliku s obrambenim igračem, sigurno nije tražila drugi pogodak, već je svim silama pokušala sačuvati vodstvo, iako je tijek utakmice i odnos snaga na terenu sugerirao upravo ono što se i dogodilo: sunovrat Rijeke u borbi za naslov prvaka.
Domaćin je, osim dva pogotka, pogodio i gredu, nanizao i još nekoliko prilika potučenim gostima, koji su se čudom čudili zalaganju Farmaceuta i njihovoj igri koja je, nakon već spomenutog uvoda, u potpunosti neutralizirala (gotovo) sve pokušaje Rijeke, a u tome im je uvelike pomogao i gostujući trener.
Ne treba sada Đalovića “razapinjati” nakon što je (još jednom) u prevažnoj utakmici položio oružje jer ova Rijeka je u aktualnoj sezoni definitivno “overachiever”, nitko od nje nije ni očekivao da se, uoči početka sezone, a posebice nakon njezinog proljetnog nastavka, prije kojeg je prodala tri iznimno bitna igrača (Smolčić, Galešić, Pašalić), nastavi boriti za dvostruku titulu, no Đalovićeve izjave i stav nakon poraza u Koprivnici, za kojeg smatra da nije zaslužen, naprosto nije šampionski.
Jer, kako drugačije objasniti njegove riječi da je Istra, pored činjenice da je do kraja prvenstva ostalo još svega devet kola i da Rijeka i dalje ima sve u svojim nogama (unatoč porazu u Koprivnici), njegova najvažnija utakmica sezone. Istina, polufinale nacionalnog Kupa iznimno je važan dvoboj, no u usporedbi s onim što nosi prvenstvo samo je – utješna nagrada. S obzirom na kvalitetu polufinalista i ne podcjenjujući nikoga, Rijeka je apsolutni favorit za osvajanje Sunca, posebice zato što jedinu polufinalnu utakmicu igra na domaćem terenu, no ako je to jedini cilj ove momčadi (a prema riječima trenera iste te momčadi to tako ispada), onda su priče o eventualnoj dvostrukoj kruni pale u nabujalu Rječinu i odnesene na pučinu rasplinutih snova još davno prije. Prema tome ispada da je Rijeka sasvim slučajno (bila) vodeća momčad lige i da se, ničim izazvana, našla u toj borbi s rogatim i bogatim protivnicima (Hajduk i Dinamo), a koje su, uzgred rečeno, nadigrali u gotovo svim dosadašnjim dvobojima u sezoni!
Jasno, nije sve samo do Rijeke i trenera Đalovića, nešto se pita i protivnike, koji su, bez iznimke, uzimali ponuđeno od riječke momčadi. Primjerice, nakon slavlja na Poljudu u četvrtfinalu Kupa, u kojem je Rijeka demonstrirala lakoću pobjeđivanja Hajduka, riječki su dečki u iduća četiri ligaška kola osvojili svega pet bodova.
Ovo nije priča o klubu, ovo je isključivo priča o ambicijama u trenutačnom prvenstvu i šansama da Rijeka osvoji drugi naslov prvaka koji joj je sve dalje. Rijeka je u mnogočemu najbolja momčad lige, primjer samoodrživog poslovanja bez uplitanja države ili politike. Sve što je Rijeka dosad napravila, napravila je bez centa političkih struktura zahvaljujući fondaciji Social Sport i posebice predsjedniku Damiru Miškoviću, a sudeći prema skorim počecima izgradnje novog Maksimira i kompletne obnove Poljuda, projekata koje je država proglasila sportskim građevinama od nacionalnog interesa, tako će i ostati.
No, u takvim (ne)ravnopravnim okolnostima Rijeka, jasne poslovne politike i skromnijeg budžeta, samo po inerciji i spletu okolnosti može postati prvak, s momčadi upitne “duljine” klupe i trenerom koji još uvijek nije pronašao dobitnu kombinaciju u igri s momčadima koje nisu iz samog vrha hrvatskog nogometa. S te strane bi Bijeli mogli imati problema i u kup-ogledu protiv Istre, ne budu li u vrlo kratkom vremenu postigli barem nekoliko golova i time “umrtve” utakmicu u ranoj fazi, Garcia bi dvoboj vrlo lako mogao odvesti u nemirne vode i potaknuti lavinu nervoze na terenu i izvan njega, a to je nešto što Rijeci, pokazala je to u nekoliko navrata ove sezone, definitivno ne ide u prilog.
Konačno, Riječani i dalje imaju sve u svojim nogama, budu li kojim slučajem dokazali suprotno na terenu i u svibnju proslave dvostruku titulu, pokazat će svim kritičarima da su bili u krivu (pa i onima koji istinski vole ovaj klub i navijaju za njega), da su pogrešno procijenili kvalitetu i mogućnosti ove momčadi na čelu s trenerom Đalovićem. Uključujući i autora ovog teksta.
Ispada da ova Rijeka naprosto nema dovoljnu kvalitetu za borbu na dva kolosijeka. Jedna ozljeda (kao što je to bio slučaj sa Škorićem, Čopom ili sada suspendiranim Bogojevićem) puno toga mijenja, jedan izostanak iz udarne jedanaestorke dovoljan je da Riječane “uhvati” proljetna viroza i kašalj koji rezultira gubitkom bodova. Naravno da to nije krivnja niti Đalovića, niti igrača, koji na terenu daju svoj maksimum i ne može im se ništa prigovoriti po pitanju zalaganja, no igrači koji su u Koprivnici ušli kako bi dali vrijednost više i pokušali preokrenuti rezultat ni sa čime nisu pokazali da su to sposobni.
Kao što Menalo nije izabrao igrati desnog beka pored dva igrača koji su po vokaciji trebali biti ispred njega (Oreč, Manev), niti je Janković izabrao igrati desno krilo odlaskom Pašalića pored već spomenutog Butića ili Menala. Kvaliteta koju Rijeka ima, posebice ona trenutačna na klupi, naprosto nije dovoljna da bi Rijeka mogla suvereno “ploviti” šampionskim vodama na oba kolosijeka.
