Da je u sunčano nedjeljno popodne, 9. ožujka, na splitski stadion Poljud došao neki slučajni nogometni zaljubljenik iz Australije, Japana, Indonezije, Zambije ili Paragvaja, koji ne zna ništa o aktualnom odnosu snaga u SHNL-u, taj bi poslije utakmice Hajduka i Gorice vjerojatno zaključio kako se dogodilo veliko iznenađenje jer je momčad koja se bori za ostanak pobijedila kandidata za prvaka.
Također bi podvukao da se to dogodilo uz nevjerojatnu dozu sreće i barem jednu, ako ne i više spornih sudačkih odluka i interpretacija nogometnih pravila. Kada bi nakon tih procjena pogledao tablicu na kojoj Hajduk poslije pobjede 2:1 ima 48 bodova i drži prvo mjesto, a Gorica s upola manje (24) tavori na pretposljednjem devetom, ostao bi u totalnom čudu s pitanjem “kako je ovo moguće?”
Slučajni nogometni namjernik ili pisac ovih redaka, koji je prije splitskog dvoboja pogledao svih 240 ligaških utakmica i Hajduka i Gorice u sedam sezona od ljeta 2018. otkako su zajedno u elitnom rangu, došli su do istog zaključka da su gledali nešto nikad prije viđeno. Mi ćemo to staviti ponajprije u kontekst međusobnih ogleda ova dva kluba na splitskom stadionu. Ovo je bio 14. u ligi i 15. kad se računa polufinale Kupa iz 2022. godine, a Hajduk je pobijedio 11. put. Dvije utakmice su završile neodlučenim omjerima 0:0, a dvaput je slavila Gorica (u kolovozu 2018. rezultatom 2:0 i prosincu 2020. kad je bilo 4:2).
Od svih Hajdukovih pobjeda i Goričinih poraza u Splitu, ispred nedjeljnih 2:1 stoji samo jedna teza: uvjerljivo najmanje zaslužena ikad! Čak ćemo bez ikakve dvojbe reći da Hajduk nikad nije bio slabiji, a Gorica je bila otprilike na nivou onih 4:2 u prvom dijelu sezone 2020./2021. kad je pod trenerom Valdasom Dambrauskasom igrala najbolje otkako je prvoligaš. Uoči te utakmice prvi i posljednji put smo napisali “Gorica dolazi u Split kao favorit”, ali očito je to trebalo napisati i prošle nedjelje.
Zašto onda gosti, koje je s klupe vodio Mario Carević, nisu pobijedili ili barem osvojili bod u dvoboju u kojem su loptu držali 62 posto vremena, imali deset udaraca u odnosu na pet domaćina, u točnim dodavanjima omjer je bio 438-240 za njih, a Hajduk je u njihovom šesnaestercu loptu dodirnuo samo devet puta?
Gorica je u Splitu postigla tri pogotka, a priznat joj je samo jedan, i to Martina Šlogara u sudačkoj nadoknadi, kad je već bilo prekasno za stići Hajdukovu prednost od dva gola. No, kakve su samo sreće Splićani imali u prvom poluvremenu! Najprije im je u 22. minuti Slavko Bralić izgubljenom loptom u sredini terena omogućio kontru, koju je povukao Sigur, a realizirao Mlakar. Samo pet minuta kasnije Merveil Ndockyt je matirao vratara Lučića za 1:1, ali uključio se VAR i sugerirao sucu Lovriću da je asistent Agon Elezi igrao rukom, što je on prihvatio i poništio pogodak. Vrlo dvojbena odluka pogubljenih sudaca, koji u sudačkoj nadoknadi nisu vidjeli da je lopta za metar prošla gol-liniju nakon udarca Filipa Čuića.
Čisti gol, ali nema Čuić sreće kada VAR snimka pokazuje da je prije primanja lopte bio desetak centimetara glavom ispred zadnjeg igrača Hajduka. Umjesto 2:1 za Goricu, na poluvrijeme se ide s prednošću sretnije momčadi, koja u 68. minuti dolazi i do drugog pogotka. Ovoga puta je naivno loptu prodao Ndockyt, desni bek Hrgović, inače ljevak, ulazi prema sredini i puca, a lopta pogađa vratnicu i od glave vratara Banića odbija se u mrežu.
Kad ide, ide sve, kad ne ide, ne ide ništa. Spoj vlastitih pogrešaka i nevjerojatne sreće suparnika donijeli su Gorici poraz u Splitu, ali sve pokazano sugerira da se za budućnost Carevićeva momčad ne mora bojati. U životu ne, ali u sportu uvijek dođe kraj, i nesreći i nepravdi…
