Proteklih dana u nogometnim se krugovima naveliko počelo pričati o tome da će Nikica Jelavić (39) sjesti na klupu Lokomotive, nakon što je s nje odstupio Silvijo Čabraja. Za sada se to nije dogodilo… Lokose će do kraja sezone voditi dosadašnji Čabrajinim pomoćnik Damir Ferenčina, a Jelavić nastavlja voditi juniorsku momčad s kojom je nadomak osvajanja titule prvaka Hrvatske. Međutim, vidjet ćemo što će donijeti kraj sezone i tko će povesti seniore Lokomotive na pripreme. Jelavić će sigurno biti u krugu ozbiljnih kandidata.
– Jesam li bio kandidat da odmah naslijedim Silvija? Ako i jesam, ništa ne znam o tome. Direktora Božidara Šikića zadnjih dana nisam ni vidio ni čuo. Bio sam u Londonu kad je Silvijo odstupio, kad sam se vratio, direktor je već bio određen za trenera – mirno će Nikica Jelavić.
Neki tvrde da ste još prošlog ljeta dogovorili s direktorom Šikićem da ćete naslijediti Čabraju?
– Čuo sam takve priče, čak i pročitao nešto o tome… Ne postoji baš nikakav dogovor između direktora Šikića i mene da na ljeto preuzimam seniore. Ljudi svašta pričaju, puno toga nema ni smisla komentirati. Oni koji poznaju nogomet znaju da obećanjima u nogometu u pravilu nije mjesto.
Krenimo mi ipak redom. Juniore Lokomotive preuzeli ste još prije dvije i pol godine, vjerojatno s idejom da ćete jednog dana postati i seniorski trener?
– To nije sporno, samo što ne znam kad će se to dogoditi i koji će to klub biti. Da, prije dvije i pol godine mi je direktor Šikić rekao da Lokomotiva inzistira na dugoročnim projektima, te da će me klub pomno promatrati kao trenera koji bi jednog dana mogao preuzeti i prvu momčad. Naravno, pod uvjetom da se trenerski dokažem i razvijem na dobar način. Nije li i Silvijo bio trener u Lokomotivinom pogonu prije nego što je preuzeo prvu momčad?
Jeste li u te dvije i pol godine vođenja juniora stasali u trenera za prvu momčad?
– Tko to može sa sigurnošću znati? Možemo samo razgovarati o tome što kakav sam bio kao trener juniora. Voditi seniore potpuno je različit posao od vođenja juniora. Kao juniorski trener prioritet ti je razvijati talent svojih igrača, pripremiti ih za zahtjeve profesionalnog nogometa. Dobar rezultat dođe kao nagrada, ali nikada treneru u pogonu ne bi rezultat smio biti na prvom mjestu, ili pri vrhu prioriteta. A seniorskog trenera prije svega gledaš kroz prizmu rezultata. Možemo mi uvijek pričati o tome kakav je tko trener, ali posao imaju samo treneri koji imaju rezultat. Stoga ljudi koji vode klub moraju biti ti koji će procijeniti je li trenutak da preuzmu rizik i daju šansu treneru iz pogona. Prije četiri godine preuzeli su taj rizik dajući šansu Silviju Čabraji i to se pokazalo punim pogotkom. Silvijo je napravio sjajan posao.
Napravio ga je u iznimno teškim okolnostima – svaku sezonu morao je iznova graditi momčad?
– Lokomotiva je klub koji može opstati samo na jedan način – razvija igrače i na njima radi transfere od kojih živi. Stoga je Lokomotivin trener svake sezone prisiljen iznova graditi momčad, te pronaći način kako da kroz nju stasaju novi klinci, a da ostanak u ligi ne bude ugrožen. Tako je bilo i prije Čabrajinog mandata, tako će biti i nakon njega. I s te je strane sigurno prednost kad na klupu sjedne netko tko je već dio kluba, tko poznaje sustav i nema problema prihvatiti takve okolnosti kao dio posla.
O tome tko će biti novi trener odlučit će klub. No, kako vi sebe vidite kao trenera? Koliko su vas promijenile i izgradile dvije i pol godine na klupi juniora?
– Skoro sve što sam mislio da znam o trenerskom poslu brzo je palo u vodu. Kad sam dobio šansu, imao sam nekoliko ideja o tome kako će mi momčad igrati i na koji ću način razvijati igrače. Međutim, ideje su jedno, a praksa je nešto sasvim drugo. Zato su te dvije i pol godine golemo i za mene jedinstveno iskustvo. Odmah ću vam reći da sam itekako svjestan da me vrlo sličan proces čeka i kad sjednem na seniorsku klupu, Puno toga što sam primjenjivao s juniorima, bit će neupotrebljivo na seniorskoj razini. Važno je samo da kao trener brzo prepoznaš da si na krivom putu i da se znaš iskorigirati.
U bogatoj igračkoj karijeri vodilo vas je nekoliko svjetski vrsnih trenera. Jeste li možda od nekoga uzeli određeni stil treniranja i pristupa svlačionici?
– Kad se sjetim na koji su me način vodili svi treneri onda tek postanem uvjerenja da u nogometu nema čvrstih trenerskih smjernica. Legendarni Walter Smith bio mi je trener u Rangersima i njega bih na treninzima vidio eventualno jednom tjedno i to ne na kompletnom treningu. Bio bi on u klubu dok smo mi trenirali, ali samo vođenje treninga prepuštao bi svojim pomoćnicima, jasno im delegirajući što želi od njih. S druge strane David Moyes je u Evertonu bio na apsolutno svakom treningu i malo bi toga uopće prepuštao pomoćnicima. Uvijek je želio imati apsolutnu kontrolu svega oko momčadi. I kad bi Walter Smith došao održati sastanak, u svlačionici je bilo tiho kao u grobu, strahopoštovanje nas igrača bilo je prema njemu maksimalno, baš kao i prema Moyesu. E sad, Moyes nakon Evertona nije bio dobar u Manchester Unitedu, ni u Real Sociedadu, ili u Sunderlandu. Onda dođe u West Ham i ponovno zablista. Takve karijere ima većina trenera – u jednoj sredini tvoje metode budu sjajne, u drugoj ne prolaze. Dobro možeš proći samo ako se na pravi način adaptiraš sredini u kojoj radiš. Naravno da moraš imati svoje temeljne trenerske postulate, ali ne možeš ih očito u različitim sredinama koristiti na isti način. Sigurno je samo jedno – da bi kao trener uspio igrači u svlačionici moraju te slijediti i biti zadovoljni sa sobom. I oni koji ne igraju moraju biti svjesni zbog čega su na klupi i što im je činiti da poprave status.
Vratimo se malo juniorima Lokomotive. Često ide priča da ne odgajamo naše mlade igrače dovoljno moderno. Gledali smo vaše utakmice u Ligi prvaka, dobro ste izgledali?
– Nadigrali smo Dinamo iz Minska u dvije utakmice, nakon toga još uvjerljivije rumunjski Farul, koji je na glasu kao izvrstan razvojni klub, to je poznata Akademija Georga Hadžija. Nesretno smo ispali od Sturma, od kojeg smo u 90 minuta ukupno bili bolji. Nisam u tim europskim utakmicama mogao vidjeti da na bilo koji način naši mladići nogometno zaostaju za svojih vršnjacima. Dapače… Nažalost, razlika postoji na nekim drugim segmentima.
Kojim segmentima?
– Naš suparnik u rumunjskoj ima kamp od kojeg te zaboli glava kad ga uživo vidiš. Odmah pomisliš da je to Real Madrid. Imaju 10 terena za trening Akademije, fantastične uvjete. I Sturmova Akademija je na iznimno visokoj razini, igrali smo kod njih prijateljsku utakmicu. Znate, Lokomotiva kao ima odlične uvjete za hrvatske prilike, a kompletna naša škola trenira na jednom terenu s umjetnom travom. Teško je ljudima koji nisu duboko u nogometu objasniti kolika je razlika u uvjetima u kojima rade nogometne škole praktički u svim europskim klubovima, u odnosu na uvjete u kojima mi radimo. To je nebo i zemlja, to su naši stvarni i najveći problemi. A klinci koje imamo sigurno su kvalitetom u velikoj mjeri sposobni pratiti europske trendove.
Godinama već uzalud pričamo o nogometnoj i sportskoj infrastrukturi?
– Puno se po medijima spominju novi stadioni, Zagreb će uskoro dobiti dva. Nemojte me krivo shvatiti, ali nama bi prvi prioritet trebali biti kampovi, tereni za treniranje. Na njima počiva naša nogometna budućnost, a ispada kao da nas nije briga što smo strahovito daleko zaostali za kompletnom Europom u smislu uvjeta. Sjajno je imati novi stadion, ali kako ćemo stvarati igrače koji bi trebali igrati dobar nogomet na takvim stadionima ako im ne osiguramo normalne uvjete za rad i razvoj?
Na ljeto ćete možda ponovno imati priliku biti dio SuperSport HNL-a? Koliko se liga kvalitetom promijenila u odnosu na vaše igrače dane?
– Ne volim usporedbe, često one nemaju nikakvog smisla. Ono što je činjenično je da imamo neusporedivo više stranaca nego što ih je bilo u moje igračko vrijeme. Nažalost, ne možemo reći da su ti stranci donijeli kvalitetu više, jer po meni većina njih nije na razini kakvu bi naši klubovi trebali. Toliki broj stranaca naravno da zatvara vrata mnogim našim igračima, posebno mladima, koje treba malo istrpjeti kako bi u jednom trenutku proigrali i doprinosili puno više od loših stranaca. Međutim, nemamo strpljenja u odgoju, a i volimo našim mladima tražiti mane, dok strance plazimo pa im vidimo samo vrline. Tako kod nas isplivaju samo oni koji su ili jako velika kvaliteta, ili oni koji su s 18 ili 19 spremni zaigrati seniorski nogomet. A takvih je malo.
Puno je i stranih trenera?
– I opet ćemo reći isto kao i s igračima – dogodi se i poneki strani trener koji uspije nešto napraviti i ostaviti trag, ali većina njih to ne napravi. Imamo mi perspektivnih trenera koji bi itekako mogli stasati u prave stručnjake, ali odgajamo ih u konstantnom strahu od otkaza. U juniorskim utakmicama Lokomotive često se na našim terenima susrećemo sa suparnicima koje manje zanima nogomet, a više rezultat, jer se boje da će ostati bez posla ako izgube utakmicu. Takve stvari su pogubne kako za razvoj trenera, tako i za razvoj igrača, ali vidim, ili čujem da mnogi nemaju izbora. Kod nas u Lokomotivi su treneri u pogonu blagoslovljeni, jer je nama izričito rečeno da smo tu da stvaramo i razvijamo igrače, a ne da mislimo na rezultat. Jasan je stav da rezultat može doći samo kao nagrada za dobar rad, ali nikada ne smije biti prioritet. Tako bi valjda trebalo biti u svim klubovima, tako je napokon i u inozemstvu.
Je li vaš zadatak kao trenera juniora bio igrati sličan nogomet kao i prva momčad?
– Na jedan način je, ali to je samo kad pričamo o visokom presingu, okomitosti, kao i o odgovornosti koju svaki igrač ima na terenu. Imamo ipak mi i nekih naših posebnosti. Recimo, mi od golmana uvijek, ali baš uvijek tražimo da odigrava loptu, a ne da ispucava duge lopte. I nije nikakav problem da zbog toga izgubimo poneku utakmicu ili poneki bod, jer tada je to moja odgovornost, a ne golmanova, ili nekog igrača koji nije uspio zadržati loptu u opasnoj zoni. To je za mene najbolji, ako ne i jedini način da netko postane igrač. Mi smo sad u velikoj prilici osvojiti naslov juniorskih prvaka i napravit ćemo sve da ga osvojimo, ali ne pod cijenu da golman ispucava lopte kako ne bi nešto zabrljao. Takva igra ne može biti opcija ni u kakvim okolnostima.
A kako ste kao trenera doživjeli Silvija Čabraju?
– Veliki je fanatik nogometa, ali i rada, te trener koji nikada ne traži alibije. Ima čvrstu vjeru da će težak i pošten rad u najgoroj varijanti donijeti solidan rezultat. Po tim smo pitanjima poprilično slični. Čabraja također nikad nije imao problem gurnuti mlade igrače, a bio je svjestan da mu je to i obaveza, jer je trener kluba koji živi od prodaje takvih igrača, a ne od promoviranja trenera.
Na ljeto će otići Mudražija, vjerojatno i Goričan i tko zna tko još. Na red će doći neki vaši juniori?
– Nema straha za Lokomotivino sutra, jer u našoj školi postoje jasni standardi s kojima uvijek izbacujemo dobar broj igrača koji mogu biti vrlo solidni ili jako dobri u prvoligaškom društvu. Odu Kačavenda i Stojković, pojavi se Šotiček. Otići će Mudražija, doći će novi dečki. Imamo među juniorima nekoliko njih koji su spremni pokazati što sve znaju i koji nemaju strah, a imaju sve predispozicije za seniorski nogomet. Trebat će im nekoliko utakmica ili koji mjesec da se adaptiraju na pravi način, ali to je proces koji se mora proći da bi u kontinuitetu dobivao mlade prvoligaške igrače. Zato i mnogi mladi igrači radije dolaze kod nas nego u Dinamo ili Hajduk. Svjesni su da se kod nas odlično radi, ali i da će – ako su pravi – dobiti priliku puno prije nego što bi je dobili na Poljudu ili u Maksimiru, pa i mnogim drugim sredinama. Naravno da je kod nas lakše promovirati mlade nego nekim drugima, jer nemamo pritisak ni navijača ni medija.
Vidjet ćemo hoće li i Lokomotiva nakon sjajnog Silvija Čabraje nastaviti kontinuitet s povjerenjem trenerima iz svoje škole. Nikica Jelavić se dvije i pol godine školuje za posao trenera prve momčadi. Njegovi su juniori pokazali zavidnu razinu nogometa u Ligi prvaka, a i poprilično dominantno kroče kroz nacionalno prvenstvo. Ne zato što ganjaju rezultat, nego zato što igrom dominiraju.
Zaslužuje li takav trener priliku i na najvećoj hrvatskoj nogometnoj sceni? Sigurno prije mnogih stranaca kojima se posljednjih godina okrećemo…
