Mađarska, Škotska, Argentina, Engleska, Srbija, Brazil, Paragvaj, Češka, Francuska, Urugvaj, Brazil i Hrvatska. To je popis država iz kojih su dolazili strani treneri Juventusa u povijesti ‘Stare dame‘, a Lijepu našu je na taj popis od nedjelje stavio Igor Tudor.
Četvrti je ovo trenerski posao u Serie A 46-godišnjeg Splićanina, a subotnja utakmica protiv Genove bit će mu i 69. u talijanskom prvenstvu. Time se nalazi na drugom mjestu liste hrvatskih trenera s najvećim brojem utakmica u Serie A iza neprikosnovenog Ivana Jurića koji je prikupio 249 utakmica vodeći Genou, Veronu, Torino i Romu. Ta lista nije previše dugačka jer se na njoj nalaze još samo dva imena.
Legendarni Tomislav Ivić u sezoni 1984./85. vodio je Avellino, doduše formalno kao tehnički direktor, ali malo je poznato da on nije bio prvi Hrvat na klupi nekog prvoligaškog talijanskog kluba. Tridesetak godina prije njega Bolognu je vodio široj javnosti možda ne toliko poznati Ljubomir Benčić. On je bio trener Bologne u sezoni 1957./58. i s klupe vodio 22 utakmice, a u Italiju je na neki način došao zbog legendarnog Bernarda Vukasa.
Tko je bio Benčić? On je rođen 1905. u Starom Gradu na Hvaru, a umro je 1992. u Zagrebu. Već s 34 godine postao je trener Hajduka, ali to je napravio silom prilika, zbog činjenice da je četiri godina ranije zbog teške ozljede koljena morao prekinuti izuzetno uspješnu karijeru. Da nije bilo te ozljede, povijesne knjige splitskog kluba drukčije bi se pisale iako je i ovako ostavio neizbrisivi trag u Hajduku.
Naime, Benčić je u 353 nastupa, službena i prijateljska, za Hajduk postigao ni više ni manje nego 355 golova! U službenim natjecanjima je upisao 111 nastupa i 104 puta tresao protivničku mrežu, a dodao je i 251 gol u 242 prijateljske utakmice.
Gol je postigao i u svojem prvom nastupu za Hajduk, u prvenstvu Splitskog podsaveza 1921./22., a 1923. je bio najbolji strijelac momčadi. Igrao je na poziciji desnog krila i napadača, s Hajdukom je osvojio dva naslova prvaka Jugoslavije, 1927. i 1929., a 1928. je s osam golova u pet utakmica bio najbolji strijelac državnog natjecanja. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je pet puta i postigao dva gola, a daljnju uspješnu karijeru mu je spriječila ozljeda koljena 1933. Ona je bila toliko teška da je išao na operaciju u Trst, a iako se nakon nje pokušao vratiti nogometu, ipak u tome nije uspio te je 1935. završio karijeru. Ostao je upisan kao treći najbolji strijelac u povijesti Hajduka, nakon Frane Matošića (729) i Lea Lemešića (445).
U Hajduku je i počeo trenersku karijeru, vodio klub između 1929. i 1941., kao i tijekom Drugog svjetskog rata, ali i nakon njega, u razdoblju između 1944. i 1948. Vodio je i Milicioner iz Zagreba, odnosno NK Zagreb, kako se klub ubrzo preimenovao, kao i Rijeku da bi otišao u Bolognu kad je za talijanski klub potpisao Bernard Vukas. Legendarni ‘Bajdo‘ se u tom klubu zadržao dvije sezone, a Benčić jednu da bi nakon iste ostao u Italiji, ali ovaj put vodeći Pescaru i Portogruaro u Serie C. U Hrvatsku se vratio 1965., vodio Trešnjevku i Zadar, a zanimljivo je da je i trener hrvatske reprezentacije.
Naime, Hrvatska je 1956. u Maksimiru igrala prijateljsku utakmicu protiv Indonezije i pobijedila s 5:2. Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila dio Jugoslavije. Igrače za tu utakmicu su birali Bruno Knežević, Leo Lemešić i Franjo Wölfl, a trener je bio upravo Benčić.
