Transferi, pokušaji dovođenja prinova i mogućih pojačanja od velike su važnosti za Hajduk, ali u ovim trenucima postoji samo jedan događaj od životnog značaja za splitski klub, a to je uzvratna utakmica protiv azerbajdžanske Zire, i to s pobjedničkim rezultatom.
Dvoboj sa Zirom, onih nekako izborenih 1-1 u Bakuu, pokazao je sliku dva dijametralno suprotna izgleda Hajduka: u prvom poluvremenu na sliku i priliku nemoćnih predstava sa starta prošle godine (dva puta po 0-0 protiv Torshavna i Ružomberoka) dok se u drugom dijelu utakmice vidjelo nešto življe “bijele”, ali su ipak prenapuhani pozitivni komentari, kao “to će biti ono pravo”.
Objektivno, Hajduk ima igrački kadar sposoban pobijediti, ali i nadigrati Azere. Ipak, zar takvi osjećaji, pa i realnosti, nisu bili na brojnim ispitima na početku sezone, dakle u odmjeravanjima snaga na europskoj sceni? Poslije onog nakaradnog ispadanja od malteške Gzire United (pobjeda u gostima 2-0 i katastrofa od poraza 1-3 na Poljudu) mnogi su naivno povjerovali da su “bijeli” zajedno sa svojim vodstvom naučili lekciju.
Međutim, navijači Hajduka doživjeli su nova razočaranja u vidu eliminacije od kazahstanskog Tobola (2-0 u Splitu, pa propast od 1-4 u Kostanayu) i Ružomberoka (0-0 u Slovačkoj, pa debakl od igre i rezultata na Poljudu s 0-1).
Ti žalosni udarci izazvali su smjenu trenera Jensa Gustafssona, ali ne i Gennara Gattusa, pa sada, da se i dogodi, nova neželjena eliminacija protiv Zire ne bi dovela u pitanje opstanak Garcíje na klupi Hajduka bez obzira na to što bi crnim bojama označila početak nove sezone. Međutim, ma kako se brzopleto izrazio Gonzalo García poslije neriješenog rezultata u gostima, s pogledom na uzvrat uz Splitu, to da “eliminacija ne bi bila tragedija”, treba upozoriti da bi u slučaju neuspjeha to bila nova nogometna nesreća “bijelih”. Još jedna za koju se ne bi mogla naći isprika, baš nikakva.
Urugvajski trener je s pripremama hajdučkog kadra počeo još 20. lipnja, s uobičajeno nekompletnim sastavom, da bi se za Sloveniju 27. lipnja pridružili Pukštas, Hrgović, Brajković, Durdov, Mlačić, Bamba i Diallo (nešto kasnije još Sigur i došljaci Ivušić, Karačić i Pajaziti).
Dakle, evo ipak su tridesetak dana zajedno tako da bi trener morao iskristalizirati početni sastav, recimo onaj iz drugog poluvremena protiv Zire. Najbolji igrač te utakmice na strani gostiju bio je Anthony Kalik, koji na račun svoje radne motorike apsolutno zaslužuje mjesto u prvih jedanaest. Poslije neodlučenog rezultata je rekao:
– Tek u drugom poluvremenu ušli smo u ritam, držim da ćemo u uzvratnoj utakmici biti maksimalno fokusirani, spremni za uzvrat.
Valjda je mislio i za pobjedu, premda je podsjetio da je “Zira dobra ekipa, koja je prošle godine izbacila Osijek”. Kalik i njegovi drugari moraju pokazati odlučnost, pa bez kalkulacija dokazati da su kadri dobiti utakmicu jer bi pobjeda bila tek uvod u znatno teže zadatke.
Očekivano je da će navijači Hajduka ispuniti tribine na Poljudu jer su u pravilu svi nastupi u europskim kupovima tretirani kao fešte, makar tijekom uvodnih sekvenci. Hajduk je u svojoj povijesti do sada odigrao 236 utakmica s europskim timbrom, 132 otkako je Hrvatske, prije početka nove sezone s otprilike podjednakom bilancom (49 pobjeda, 32 remija, 51 poraz). Je li pretjerano od “bijelih” tražiti nove pobjede, najprije protiv Zire, onda vjerojatno protiv albanskog Dinama, moguće i još dalje?
