U danu kad smo saznali da će novi trener Istre 1961 postati Oriol Riera, doznali smo da je i novi prvoligaš Vukovar 1991 smijenio Gordana Schildenfelda i privremeno imenovao trenerom Kristijana Polovanca. Nakon šest kola tako je SHNL otpratio gotovo trećinu trenera s početka sezone, pored Tomića i Schildenfelda nešto ranije smijenjen je i Radomir Đalović.
Što nam ukazuje taj ritam promjena na klupama elitne domaće lige? Netko neupućen pomislio bi da se nešto jako loše događa kad se trenere mijenja tako rano. No, dinamika događanja u trenerskom miljeu hrvatskog nogometa ukazuje da smo u standardu. Trend stalnih mijena trenera dio je kulture funkcioniranja klubova. Vratimo li se samo godinu dana unatrag, u početno vrijeme prošle sezone, spoznat ćemo da je jedini klub koji je zadržao trenera onaj koji djeluje konstantno u formi. To je Varaždin, koji je s Nikolom Šafarićem kao trenerom i sportskim direktorom ostvario i ulaz u eurokup. Svi su ostali imali rošade, netko više, a netko manje, pa je ukupna brojka trenerskih mijena sa Schildenfeldom zaokružena na 30! U ligi sa samo 10 klubova, prosjek u godini dana je čak više od tri trenera!
Dinamo je u tom razdoblju mijenjao četiri trenera (Jakirović, Bjelica, Cannavaro, Perković – sada Kovačević). Lokomotiva je po odlasku Čabraje mijenjala D. Ferenčinu, M. Cvitanovića – sada Jelavić. Vukovar je u drugoj ligi mijenjao Karačića za Schildenfelda i sada je na klupi Polovanec.
Istra 1961 je krenula s Tramezzanijem, pa vratila Garciju, Tomića – sada je Riera. Rijeka je smijenila Sopića, pa nedavno i njegova nasljednika Đalovića – sada je Sanchez. U Slavenu Belupu je Radeljića zamijenio Kovačević – sada je Gregurina. U Osijeku je smijenjen Coppitelli, a instaliran je aktualni Rožman. U Gorici je promijenjen Vidović, kojeg je naslijedio aktualni Carević. U Hajduku je Gattusa zamijenio aktualni Garcia. U pitanju je 18 hrvatskih trenera, 4 Talijana, 2 Španjolca, po 1 Urugvajac, Crnogorac i Slovenac. Valja kazati da su svojom voljom napustili poziciju Garcia (Istra 1961), Gattuso (Hajduk), Kovačević (S. Belupo).
Jedan od detalja koji može upasti u oko jest kako klubovi koji su imali jednu dužu fazu trenerske stabilnosti potom u kraćem roku lutaju u imenovanju nasljednika. Istra je uz Garciju imala dvogodišnji stabilni rast, i kad je otišao 2023., mijenjali su se ubrzano Karoglan, Catala i Tramezzani. Dinamo je nakon nešto dužeg statusa Jakirovića (400 dana) zaredao promjenama, slično kao kada je nakon više od 700 dana vladavine Bjelice do Jakirovića izmijenio 6 trenera. Lokomotiva je nakon 1380 Čabrajinih dana ušla u gore navedeni niz, slično kao kada je nakon duže Tomićeve ere (1110 dana) brzo potrošila Jerka Leku i Samira Toplaka.
Više-manje slične su navike svih klubova. Kad rezultat ide u željenom smjeru, treneri su dugotrajniji. Čim slijed rezultata postaje isprekidan, neovisno ima li više objektivnih ili subjektivnih razloga, prva pomisao kod uprava naših klubova je mijenjati trenera.
Kakve posljedice po nogomet, klubove i ligu, kvalitetu i napredovanje može imati ovakav vrtuljak struke? Svi će se složiti, barem formalno, kako je stalno mijenjanje trenera najveća prepreka napredovanju igrača, igre momčadi i posljedično rezultata. No, zašto onda baš svi upravljači nogometa, ponukani i atmosferom okruženja i društvenih mreža, pribjegavaju istom receptu?
Možda bi bio trenutak da se treneri preispitaju koliko su realno odgovorni što im je status tako nesiguran, odnosno je li sve u lošoj navici upravljača da ih mijenjaju sve brže ili možda sami doprinose toj nesigurnosti lošim pristupima. Kako u radu, tako i uopće tretiranju svojeg statusa.
Treneri se ne udružuju u svoj savez da bi formalno osnažili svoju poziciju. Oni ne rade na solidariziranju unutar svog miljea, štoviše, vrlo često se prepoznaje da jedni drugima podmeću. U HNL-u je mali broj kvalitetno organiziranih klubova, s uvjetima i financijskom urednošću.
Trenera je količinski – puno. Svi se nameću kako god mogu, na sve načine, za angažman. Treneri nerijetko zaborave na osnovne postulate profesije, gaze sami po svojem dostojanstvu da bi zadržali posao. Naposljetku, kakvi god bili upravljači nogometa, ne može struka pobjeći od pitanja svoje (ne)kvalitete, praćenja trendova euronogometa, modernijih metodologija rada i stalnog usavršavanja. Činjenica je, naime, kako u Hrvatskoj postoje klubovi određenih boljih financijskih mogućnosti, uvjeta rada i posljedično potencijala koji omogućuju trenerima da iskažu maksimum. Kad i oni pribjegavaju čestim mijenama, dijelom to može biti zbog površnosti upravljača da kvalitetno i u skladu s proklamiranim ambicijama izaberu pogodnog trenera.
No, dijelom je razlog u tome što i treneri ne pokažu nužnu razinu kvalitete da upravljaju momčadima koje vode. Pritom ne bi trebalo raditi razliku domaći – strani. Dio domaćih trenera, pogotovo onih bez posla ili uspješnosti, tvrdi da je dovođenje stranaca problem razvoju domaće struke. Činjenica jest da je omjer angažiranih stranaca i domaćih imena neusporedivo na strani HR trenera.
Puno se o tome može raspravljati, analizirati, sustavno tražiti najbolja rješenja jer struka ključno određuje snagu nogometa, ali zar nije paradoks da upravo treneri – struka najmanje o tome žele sustavno djelovati?
