Ako je netko dobro upoznat s kvalitetama i sposobnostima Nike Sigura, Rokasa Pukštasa, Šimuna Hrgovića, Roka Brajkovića, ali i dvojca koji danas igra visokoj europskoj razini – Dominika Prpića i Luke Vuškovića – onda je to Mateo Jurić-Petrašilo (21), stoper bugarskog prvoligaša Spartaka iz Varne.
Jurić-Petrašilo bio je dio one sjajne generacije Hajduka koja je igrala finale Juniorske lige prvaka. Već smo ga pomalo zaboravili, premda je finale igrano nešto manje od tri godine, a naš sugovornik bio je itekako važan dio te momčadi, standardni stoper. Javio nam se između dva treninga njegovog Spartaka, jer i u Bugarskoj su naporne zimske pripreme u tijeku.
U Varni ste odigrali 18 od 19 jesenskih prvenstvenih utakmica po 90 minuta. Dobar status imate tamo?
– Tako je već godinu i pol dana, otkako sam došao u klub. To iskustvo koje sam stekao u Varni ne može nitko platiti, ono je za mene neprocjenjivo. To povjerenje mi kao još uvijek mladom igraču neizmjerno znači i zahvalan sam svima u klubu – počeo je Petrašilo, a zatim se prisjetio dvije utakmice u kojima je čak nosio i kapetansku traku.
– Bio sam sad u posljednjem kolu kapetan, a jednom i u kupu. Došao sam na stadion i odmah vidio da nema dvojice kapetana. Puno mi je značilo kad je trener rekao da sam ja taj, a još i više kad sam vidio da se nitko iz ekipe ne buni zbog toga. Stranac sam ipak, a i još dosta mlad.
Kakav je uopće klub taj Spartak iz Varne, s kim bi ga iz SHNL-a mogli usporediti po pitanju budžeta, funkcioniranja?
– Mi smo trenutačno budžetom ispod razine SHNL-a. Lani smo bili dobri, ali je ove sezone predsjednik malo “skresao” budžet, što to se vidi i po rezultatima. Lani smo se borili za Europu, a ove godine se borimo za ostanak u ligi.
Možete pobliže opisati bugarsku ligu, čija je kvaliteta u hrvatskim očima na niskim razinama. Kako to izgleda iznutra?
– Ma, kvalitetom liga nije ništa lošija od SHNL-a. To je sve tu negdje. Problem je što ovdje u prvoj ligi ima 16 klubova, pa je onda prevelika razlika u kvaliteti između prvih pet i posljednjih pet. Međutim, Ludogorets godinama dobro igra u Europi, ima dokazanu klasu, a ima tu još top klubova.
Infrastruktura?
– Po tom su pitanju rapidno napredovali. Grade se novi stadioni, a i uvjeti za treniranje su sve bolji i bolji. Vidi se da klubovi rade na tome da budu bolji.
Vratimo se malo vašem stažu u Hajduku. Nije bas vaš bilo nakon tog finala juniorske LP?
– Nisu me na ljeto zvali na pripreme s prvom momčadi, ostao sam s juniorima. Kasnije sam čak i otišao na jedne pripreme, ali nije se poklopilo da dobijem nekakvu priliku. Barem se meni tako čini. Otišao sam potom na posudbu u Solin, a spletom okolnosti sam upisao i jedan nastup za prvu momčad Hajduka. Igrali smo protiv Lokomotive. I taj osjećaj pamtit ću cijeli život.
Je li vas nakon juniorske Lige prvaka pogodilo to što se ostali u drugom planu. Dani slavlja i slave brzo su prošli?
– Uh, jest. Bilo mi je teško, prvenstveno psihički. Nakon juniorskog staža, nakon tog finala LP, osjećao sam se potpuno spremnim i mislio sam da je pravi trenutak da i ja dobijem priliku. Napokon, bio sam i kapetan. Pogodilo me i duboko razočaralo kad sam shvatio da neću ni na pripreme, trebalo mi je mjesec dana da dođem sebi i to prihvatim. Međutim, to je nogomet i život, moraš ići dalje. Nastavio sam u Solinu, podigao se fizički i psihički, te zaradio poziv iz Varne.
I sad s puno emocija pričate o Ligi prvaka?
– Uh, sjećam se svega. Taj period života mi je najljepši,, neopisiv. Taj podvig u Ligi Prvaka. Kad imaš 18, 19 godina onda is dodatno ushićen, misliš da je svijet tvoj. Kad te onako cijene u kući, u klubu, na ulici… Pa oni nezaboravni dočeci, ovacije navijača. Samo Splićani i Hajdukovci mogu objasniti što je to, kakve su to emocije, teško je inače to ljudima predočiti.
Moramo, kad je u pitanju taj period, spomenuti i trenera Budimira, kako je bilo surađivati s njim?
– Meni odlično. Moram reći da je to trener koji me puno naučio o nogometu. Zapravo, uz njega i Mislava Karoglana sam sazrijevao u svim aspektima. Fizički, psihički i taktički.
Puno njih iz vaše generacije je uspjelo u Hajduku.
– To me ne iznenađuje, ne možeš samo tako doći do finala A opet, znao sam da ne možemo uspjeti svi iz juniorske generacije, samo uvijek se nadaš da ćeš ti uspjeti. Netko u Hajduku može igrati, netko ne može, to je sve normalno.
Bil iste dio zadnje linije Prpić, Jurić-Petrašilo, Vušković?
– Ah, Vuška… Momak je bio četiri godine mlađi od nekih, a dominirao je na nevjerojatan način. Ne znam je li ikad prije viđeno da netko s 14 godina dominira u juniorima. Odmah se vidjelo da je drugačiji. I Prpa je isto bio sjajan. Uostalom, gdje oni igraju? Što ćemo dalje pričati…
Tko Vas je od ostalih suigrača najviše iznenadio?
– Hrgović. Znao sam ja što on ima, ali da će tako brzo postati pravi, ozbiljan igrač… Kad on “zavrne” ljevicom u šesnaesterac, to je ili gol ili prigoda, trećeg nema.
Kakve su “glave” Sigur i Pukštas?
– Neviđene! Pukštas je sa 16 godina vodio vlastiti dnevnik, zapisivao misli, analize utakmica. Što može bolje, što lošije. Pazio je na svaki detalj, vode bi popio točno koliko bi zapisao. Nama je sve to tada bilo nezamislivo.
Naravno da i danas pomno pratite Hajduk?
– Pratim sve, a gledam kad god mogu. Dobro je, ne zaostajemo puno za Dinamom, najvažnije je da smo u igri. Ako Dinamo prođe u Europi igrat će i dalje na tri fronta i neće mu biti lako. Hajduk samo treba ići utakmicu po utakmicu, to je jedini put, a nadam se najboljem.
Kakva je Vaša budućnost, vidite li se jednom opet u Hajduku?
– To je san svakog momka iz Splita i Dalmacije, ali polako, dalek je put do toga. Ovdje su u klubu zadovoljni s onim što pružam i željeli bi da ostanem. Dobro je i meni ovdje. Uvijek kažem da mi je draže biti “prvi u selu nego zadnji u gradu”. Vidjet ćemo, prijelazni je rok u tijeku, nikad ne znaš, ali presinga ni žurbe nema. Dođe li neka ponuda koja zadovoljava i mene i klub, logično je da ću otići. Međutim, sada postoji samo Spartak Varna i borba za ostanak koja nas čeka na proljeće. Imamo mi svoje adute i ne bojimo se ničega – zaključio je Mateo Jurić-Petrašilo.
Bio je to vrlo ugodan razgovor s mladićem koji je čvrsto na nogama. Kad preživiš Hajduk i svu tu slavu kao klinac od 18 godina, onda više straha u životu nema…
