Simbolički rečeno, od dana kada je još kao tinejdžer (ubrzo s kapetanskom trakom) zaigrao za prvu momčad Dinama, pa do dana u kojem je službeno objavljeno kako se vratio u maksimirski klub, proteklo je 40 godina nogometnog (i inog) života Zvonimira Bobana. Nakon blistave igračke karijere u najboljoj eri AC Milana i kao lider brončanih Vatrenih, osnažene karizmatičnosti zbog znanih događanja 13. svibnja 1990., povukao se u fazi prilagodbe novom životu.
Mnoštvo igrača tu prilagodbu, iz bajkovitog života super plaćenog i slavnog profesionalca u “civilnu” svakodnevicu i sjenu, jako teško živi i prebrodi. Kod Bobana nije bilo tako, jer je sustavan kakav jest, imao jasnu viziju što želi. Već na pragu 30. godine dao je do znanja da misli zaključiti karijeru s 33 godine jer je ispunjen nogometnim dosezima i željan drugih stvari u životu. Između ostalog odlučio je upisati fakultet (jednopredmetna povijest) i diplomirati. Što je i ostvario…
Prve važne nenogometne poslove počeo je unutar Sportskih novosti, tiskovini koja je obilježila i njegovo djetinjstvo i nogometnu karijeru. Donio je puno novosti i uspješnih projekata, ali kako to obično biva, pogotovo u njegovim situacijama, teško je prihvaćao namete koji su se kosili s njegovim vizijama i logikom posla. Status analitičara, jednog od najboljih u Italiji, stekao je moćnoj tv-kući Sky sport, usporedo snažeći ugled kao kolumnist najtiražnije La Gazzette dello Sport. Linija sa SN-om, novinom koja ove godine slavi impresivnih 80 godina izlaženja, obnovljena je i prije desetak godina, ali je još brže zaključena iz sličnih razloga neslaganja s vlasnicima…
Otkako je Zvonimir Boban zaključio igračku karijeru (formalno 2002.) u domaćoj javnosti je promicano uvjerenje kako je najpogodnija osoba za vođenje hrvatskog nogometa. Opća podrška takvom scenariju imala je samo jednu slabost. U vrhušci HNS-a i najutjecajnijih vladara javno su ga hvalili i pozitivno tretirali, ali su iza kulisa činili što treba da se takav proces niti ne započne. To je u suštini bilo razumljivo, jer Bobanove javno proklamirane vizije hrvatskog nogometa bile su oprečne ukorijenjenim navikama raznih establišmenta u Kući nogometa. Osim početnih zanosnih godina etabliranja HNS-a, na čelu s Mladenom Vedrišem, ti se kasniji interesni odnosi, kao prevladavajući, nisu promijenili. Osjetio je to Boban primjerice prošle godine, kada je nakon razlaza s Aleksanderom Čeferinom, HNS kroz istup predsjednika Marijana Kustića dao podršku šefu UEFA-i. To je bila samo logika kako funkcioniraju “politički odnosi” u nogometu, ali i jasna poruka Bobanu koliko ga žele vidjeti u HNS-u.
U protekloj dekadi Boban je koncentrirao tri najprestižnija dosega post igračke karijere. Prvo je postao desna ruka predsjedniku FIFA Gianniju Infantinu, formalno kao zamjenik glavne tajnice svjetske kuće nogometa, ali praktično kao ključan stručni kadar za nogomet. Bilo je niz njegovih uspješnih dionica, među inima doprinos izmjeni nekih zastarjelih pravila nogometne igre kroz IFAB (jedini ovlašten za izmjene), a nadasve odlučno promicanje uvođenja VAR-a.
Sjajan odjek funkcionalnosti tehnološke pomoći sucima na Mundijalu u Rusiji, gdje je bio direktni supervizor te promocije, dalo je za pravo njegovom inzistiranju. S vremenom bi se, kako je kazao, zalagao za prilagodbu VAR-a i korekcijama primjene, ali došao je poziv koji je bio povodom da zaključi eru i čvrstu poziciju u FIFA-i. Iz AC Milana, koji je bio u problemima, pogotovo s nezadovoljstvom navijača, pozvali su ga da preuzme šefovsko mjesto za nogometna pitanja uz suradnju s Paolom Maldinijem. Uz dosta početnih teškoća složili su momčad i brzo promijenili trenera na Bobanovu inicijativu, jer je procijenio da ne odgovara Milanovim potrebama. Izabran je Pioli, vratili su Ibrahimovića, a Boban je inzistirao na velikom ulaganju u Portugalca Leaa.
Ubrzo se Milan zahuktao i krenuo na put prvog scudetta nakon 11 sušnih godina. Boban, koji je činio sve da u Milano dovede Luku Modrića, ali su se tome usprotivili Zinedine Zidane i Real, nije dočekao slavlje 19. scudetta. Razlozi uglavnom poznate mu prirode. Nameti vlasnika za jednom filozofijom djelovanja, koji nisu prikladni Milanovoj tradiciji i statusu kluba najvećih ambicija, izazvali su prvo Bobanov pokušaj da se kroz argumentirane rasprave u klubu shvati što je bolje učiniti. Kao šef nogometa to je bio i njegov posao, ali je očito američki vlasnik (fond Elliott) forsirao svoju agendu. Tako su iza leđa svima u struci dogovarali trenera (Rangnick) koji je trebao raditi onako kako bi nalagao vlasnik i njegovi interesi, a ne što je nogometno logično. To je tzv. korporacijsko funkcioniranje, koje polako, ali sigurno, rastače nogomet kakvog smo poznavali i zavoljeli od povijesti do ulaska svjetskih globalnih kapitalista. Boban je javno iznio te probleme ne-funkcioniranja kluba i to je bio veliki udarac za vlasnike, jer su reakcije navijača i medija bile vrlo negativne na njihov plan. Uručili su mu zato otkaz “zbog nanošenja štete klubu”, ali je sud u Milanu na dvije instance dao za pravo Bobanu i odredio da mu se mora isplatiti ugovor u punom iznosu…
Nakon što je bio na “tržištu”, imao pozive i tv-kuća, ali i nekih europskih klubova, Boban je odlučio prihvatiti poziv Aleksandera Čeferina da bude “direktor nogometa” u UEFA-i. Sve je to išlo dobro dok se Čeferin i Boban nisu razišli oko statutarnih pitanja, odnosno Čeferinove ideje da ostane na funkciji dulje nego što je to bilo definirano aktima. Boban je to javno “u rukavicama” obznanio podnoseći ostavku, a izrazito negativna i atipična reakcija Čeferina dala je naslutiti koliko je to zamjerio…
Zvonimir Boban je novu pauzu u karijeri dočekao s 56 godina. I nakon svih svjetskih mu dosega nogometaša, dužnosnika, analitičara, dao je naslutiti da su mu ambicije na tim razinama zasićene. Imao je poziva iz drugih talijanskih klubova da bude CEO, ali nakon svega, nije vidio smisao. Niti profesionalni, ali prije svega, niti emotivni. Bez jedne od tih motivacija takav se posao u nogometu ne može raditi. Bolje rečeno, ne može se podnijeti terete i stresove te one koji najmanje misle o nogometnoj, a posvećeni su svojoj interesnoj sferi.
Petnaestak mjeseci kasnije Boban će raskinuti unosan ugovor i komfor analitičara Sky sporta. I u jesen karijere vratio se korijenima. Ono što je radio u Milanu, sada će raditi u Dinamu. Nakon 34 godine bit će opet protagonist, u drukčijoj i nemjerljivo težoj ulozi Dinamove zbilje. Boban će zaokružiti svoje nogometno poslanje u klubu u kojem je stekao afirmaciju, i iz kojeg je iskoračio prema svjetskim visinama. Sa stečenim iskustvima koja su neprocjenjiva, sa znanjima koja su dokazana, odlučio je kazati “da” na poziv kluba koji je postao klub svojih članova, ali je negdje na putu transformacije izgubio, ne samo natjecateljsku, snagu koju je iskazivao prethodnih dva desetljeća. Dinamo je izgubio nogometnu logiku i posljedičnu orijentaciju kako treba funkcionirati jedan veliki klub. Ne samo natjecateljski nego i kao generator nužnih i zdravih nogometnih procesa.
Hoće li Boban biti uspješan? Tko to može znati. Možda bude neuspješan. Nije on Mesija, niti čarobnjak, ima i svojih mana i tvrdoglavosti. No, kudikamo više vrlina. Vrijeme će uvijek sve pokazati. U njegovoj karijeri, od ovog tjedna naprijed, više ništa neće biti kao prije. Njegova karizma bit će načeta. Ovdje se jake osobnosti kao što je on nastoji diskvalificirati ako “glavnima” remete njihove pozicije i situacije. Nije to stvar (samo) nogometa, to je modus vivendi našeg društva, samo se na nogometu odmah i najizraženije vidi. Boban će biti stalno pod lupom, tražit će se svaki “zarez” koji mu se može predbaciti, jer na putu organiziranja kvalitetnog ustroja i snaženja Dinama, samim tim nogometnim činjenjem zamjerit će se mnogima. Pa i onima koji će, što god uradio, koristiti njegovo ime da bi kao snažili svoje.
Kako se već po nekim reakcijama primjećuje, neće mu biti lako. Uostalom, ni HNS, koji “čestita” na sve strane znanima i neznanima, tišinom je putem svojih kanala komunikacije popratio povratak u HR nogomet jednog od najvažnijih aktera njegove povijesti. Tišina koja puno toga govori…
Ne znamo kakve će dosege uspjeti ostvariti, ali smo uvjereni da će dati sve od sebe da podigne Dinamo na više razine. I neće se obeshrabriti podmetanjima, otporima promjenama i koalicijama koje će se pritom stvarati da njemu i odabranim suradnicima otežaju upravljanje. Budu li djela pratile njegove riječi i vizije, i ostvari iskorake, onda će imati na svojoj strani najjaču snagu – navijače Dinama i onaj dio javnosti koji želi i cijeni zdrav nogomet, jer je to dobro za sve, a ne samo za neke…
