Na pripremama Dinama u Sloveniji upoznavali smo nove igrače u rosteru, na treninzima i utakmicama. Trebalo je sve to pohvatati, jer stvarno ih se velik broj doselio u svlačionicu Marija Kovačevića. Recenzije onih koji su došli bile su uglavnom pozitivne.
Gabriel Vidović i Matteo Perez Vinlöf pokazali su da će biti jaka kombinacija na lijevoj strani, obojica su dokazala da se radi o klasnim igračima. Vidovića smo znali prije, Mattea smo u kratkom vremenu upoznali kao lijevog beka koji je pun pogodak, baš takav treba Dinamu na toj poziciji. Kad smo već kod te lijeve strane, iznimno pozitivno nas je iznenadio Bruno Goda, sve treninge i utakmice odradio je super, bit će izvrsna alternativa Perezu Vinlöfu.
U veznoj liniji je iskočio Dejan Ljubičić, o njemu ste imali prilike dosta pročitati, radi se o igraču kojem slobodno možete prepustiti ključeve momčadi. Gonzalo Villar je stigao s dužeg odmora, pa je bilo logično da nije mogao biti u idealnom izdanju, zbog manjka tjelesne snage. Ali vidjelo se da Villar zna, svaki potez mu je na mjestu, prepoznaje igru, jak je u presingu, čvrst u duelima, unutarnja, vanjska, sve ima. I već na prvoj utakmici po povratku sa slovenskih priprema, onoj s Krivbasom, bio je među najboljima. Definitivno je pun pogodak.
Sergi Dominguez je također stigao ‘s plaže‘, ali opet, kao i za Villara, dalo se prepoznati da se radi o igraču velike klase, konačno, ne bi igrao šest utakmica za Barcelonu da nije tako. U lijepom svjetlu pokazao se i Robert Mudražija… Moris Valinčić je stigao pred kraj priprema zbog upale treće metatarzalne kosti, pa je u Sloveniji bilo teško donijeti bilo kakav poseban zaključak, ali ono malo što smo ga gledali, bilo je dovoljno za saznanje da je Dinamo dobio desnog beka kakvog je trebao.
Jedini novi igrač koji je u Sloveniji ostao nekako samozatajan bio je desnokrilni napadač Mateo Lisica. Kako to obično kod nas biva, kod raznih ‘stručnjaka‘ na raznim adresama društvenih mreža, počelo se već govoriti o tome da Dinamo nije pogodio s njegovim dovođenjem. Iako je već u Deželi bilo zapaženo da odlično prima loptu, ulazi u prostor, da je brz, ide okomito na suparnika. A posebno je bio izdašan u presing igri koju favorizira Kovačević. Pa je bilo logično za očekivati da će s vremenom stići i konkretne brojke, asistencije, golovi. To mu je definitivno nedostajalo na slovenskom dijelu priprema.
A onda je stigla utakmica s Krivbasom u Maksimiru. Naše ‘logično očekivanje‘ se obistinilo. Mateo je bio jako dobar, puno bolji nego na slovenskim utakmicama. Trebalo mu je samo malo više vremena nego nekima drugima. Njegov prodor po boku, kad je brzim, energičnim i eksplozivnim driblinzima zavezao u čvor obranu Krivbasa, te onda podvalio asistenciju Gabrijelu Vidoviću, bio je potez za pamćenje. I pljesak maksimirskih tribina.
