Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Marijan Brnčić, Rudolf Belin, Mladen Ramljak, Filip Blašković, Marijan Čerček, Denijal Pirić, Slaven Zambata, Josip Gucmirtl, Krasnodar Rora. Nema tog starijeg navijača zagrebačkog Dinama koji se ne sjeća te postave “modrih” koji su 1967. u dvije finalne utakmice (2:0 i 0:0) u finalu nadvisili Leeds United i osvojili Kup velesajamskih gradova, jedini europski trofej u povijesti kluba, tada pod ravnanjem trenera Ivana Horvata.
Prvi je nesretnim slučajem vrlo mlad “otišao” Ramljak, Gucmirtl je preminuo 2009., Škorić je među besmrtne otišao 2019., Slaven Zambata u listopadu 2020., a za njim Krasnodar Rora samo dva tjedna kasnije. Svojim se dečkima u ponedjeljak pridružio i Rudolf Rudi Belin, dobri duh zagrebačkog kluba. “Džentlmen u kopačkama”, kako su ga mnogi zvali uživajući u njegovom “baletu” na travnjacima, otišao je i ostavio prazninu u onima koji su ga poznavali.
– Nema toga tko ne žali za Rudijem, svatko tko ga je poznavao, ostao je “prazan”. Posebno je to teško nama Zagrepčanicima, svima nama kojima je puno značio. A trebali smo se svi mi preživjeli, a nema nas sada više puno, danas naći kod njega doma na proslavi njegovog rođendana kao što smo to radili svake godine. Otišel je, a nismo se još jednom vidjeli. Puno će nam faliti, posebno nama iz Zagreba koji smo se znali povremeno naći – prisjetio se svog prijatelja i suigrača Marijan Čerček, koji se biranim riječima pokušao prisjetiti velikog Belina:
– Sad se već “gore” skuplja neka veća ekipa od ove koja je ovdje preostala. Zadnji put smo se vidjeli na Mirogoju kad smo se na godišnjicu otišli prisjetiti Zambate i Rore koji su preminuli brzo jedan za drugim. Rudi je bio sinonim za Dinamo, on je živio za Dinamo kao i većina nas starijih koji smo igrali u to vrijeme. On je toliko puno pomogao, znali smo na treninzima dogovarati što ćemo raditi na utakmici. Njegove su lopte imale oči. Nažalost, otišao je jedan od najboljih ljudi koje sam u životu poznavao. Bio je apsolutni pozitivac na terenu i u životu.
Čerček je iskoristio tužnu priliku i za “pogled” na današnji nogomet puno drugačiji nego u njegovo i Belinovo vrijeme:
– Dinamo je uvijek bio najjači kad su u njemu igrali domaći dečki, tako je bilo 1967., tako je bilo i 1982…
Tužan poput Čerčeka je i njegov imenjak Brnčić:
– Za Rudija ne mogu naći dovoljno tople riječi, ne zato što je otišao, nego zato jer je uvijek bio najbolji. Kao nogometaš i kao čovjek. Uvijek je bio miran i staložen, na utakmicama potpuno hladnokrvan. Bio nam je svima primjer gospodštine koja je oduvijek bila odlika našeg kluba. Odlazi ta “ratna generacija”, odlazimo jedan za drugim. Ja sam bio nešto malo stariji od svih iz “generacije 1967.”, a puno sam toga od njega mogao naučiti. Ostat će velika praznina nakon njega…
Branko Gračanin bio je također vidljivo tužan nakon odlaska Belina:
– Joj, Rudek…Izgubil sam ga, nisam se dosta brinul za njega…Bil mi je najbolji frend, nemam riječi, plačem se ko malo dete, tolko sam ga imel rad. Otišel je čovek koji je za mene bil najbolji igrač Dinama svih vremena, otišel je čovek koji me je uvek poslal doma ispunjenog srećom. Kad god bi se našli, on me je punio pozitivnom energijom, a takav je bio prema svima. Znali smo se i posvađati zbog toga kolko je bil dobar, bil je dobar i prema protivnicima na terenu, prema svima. Voljeli su ga svi i on je volio sve, bil je jednostavno takav…
Bez kakvog je “igrača” ostao Dinamo, nepotrebno se i prisjećati. U sezoni 1963./64. Belin je proglašen je najboljim igračem Jugoslavije u izboru Sportskih novosti. Kad se te opjevane 1967. vratio s odsluženja vojnog ruka, zabio je u uzvratu četvrtfinala Kupa velesajamskih gradova Juventusu za 3:0 i prolaz u polufinale nakon 0:2 u Torinu, zabio je odlučujući pogodak i u uzvratu Eintrachtu iz Frankfurta u produžecima za 4:0. i plasman u finale. Kakav je bio nogometni majstor, pokazala je i anegdota iz 1969., kad je na Maksimiru u prijateljskoj utakmici gostovao brazilski Santos s Peléom u svojim redovima. Belin je tada briljirao na terenu te mu je nakon remija 1:1 najbolji igrač svijeta prišao, čestitao na odličnoj partiji.
“Pelé je došao do Belina, stisnuo mu je ruku, fotografirali su se i rekao mu da je bio sjajan…”, pričao je kasnije Čerček…
Da, Dinamo je ostao bez jednog od najboljih u povijesti, a Zagreb i Maksimir ostali su bez svojeg “dobrog duha – bez gospodina u kopačkama…”
