Kada na istoku stadiona na Poljudu osvane transparent na kojem piše Torcida – Sutomore, samo najbolji poznavatelji geografskih pojmova znaju gdje je to, a još su mnogo rjeđi koji znaju tko ga u Split donosi. Odlazak na utakmicu Dinamo – Hajduk u Tirani bio je jedinstvena prilika za posjet malom crnogorskom priobalnom mjestu Sutomore, tek koji kilometar udaljenom od Bara. Tamo nas nestrpljivo čeka 55-godišnji Robert Barabaš, koji je u drugoj polovici 80-ih godina ušao u povijest Torcide u njezinim zlatnim godinama, kada je stadionima širom Jugoslavije, a ponajviše Srbije, nosio zastavu na kojoj je pisalo – Pančevci. Ona se i dan-danas ljubomorno čuva u Splitu, kao sjećanje na vremena kada je Barabaš živio u Pančevu pokraj Beograda, a njegovim odlaskom u Crnu Goru početkom ovog stoljeća nastala je i Torcida Sutomore.
– Parkirali ste na vrlo opasnom mjestu, baš u blizini podružnice Delija ovdje, kojih je daleko najviše u cijelom crnogorskom priobalju, ali odlazimo kod jednog mog vrlo dobrog prijatelja i navijača Zvezde, koji je jako dobar čovjek – dočekuje Barabaš dvojicu putnika iz Hrvatske, a saznavši tko je stigao u konobu, ubrzo je gazda zvezdaš okrenuo rundu za cijeli stol, da bi onda zasvirala i dalmatinska muzika.
Kako i kada je, Roberte, počela ta neizmjerna ljubav prema Hajduku garnirana stotinama utakmica o čemu svjedoči prepuna kutija sačuvanih ulaznica, koje je rasprostro stolom (odmah smo se sjetili poznatog kolekcionara iz Valpova Alena Trampoša, koji bi sve dao za taj prizor)?
– Pančevo je industrijski grad u kojem je radilo i dosta doseljenih Dalmatinaca, a jedan od njih bio je oštrač noževa Božo Tonšić. Upoznao sam ga kao šestogodišnjak, a bio je predsjednik Društva prijatelja Hajduka u Pančevu koje je tada imalo više od 500 članova. On je bio ključan da upoznam Hajduk i njegovu tadašnju veličinu – otkriva Barabaš i pokazuje iskaznicu iz tih vremena.
– Druga najveća inspiracija da bih postao navijač, bila su tri ljeta u Starom Gradu na Hvaru od 1977. do 1979. kada sam shvatio da je moj temperament jednak dalmatinskom. To je bilo to, kao i Meštar iz Velog Mista, kao Oliver, Doris i Severina. Kao Vojvođanin prihvatio sam to kao svoje, a moja djeca danas moraju gledati Velo misto.
Prve utakmice bile su mu brojna Hajdukova gostovanja u Beogradu, ali prva u Splitu se ne zaboravlja. Početak je rujna 1989. godine, a u 89. minuti Alen Bokšić zabija za 2:1 protiv Zvezde.
– Dok nisam postao punoljetan otac me nije puštao u Split, ali tog kasnog ljeta konačno je došla prilika. S prijateljem koji navija za Zvezdu otišao sam u Omiš, uzeli smo šator i kampirali i čekali utakmicu. Zanimljivo je bilo to da sam ja jedne večeri dobio šamar zbog beogradskog naglaska, a ne on, pa sam dugo morao objašnjavati da ja zapravo navijam za Hajduk – otkriva Barabaš, koji je po Srbiji bio stalna lovina suparničkih navijača.
– Ja sam sportski tip, sada i nogometni trener, ali često je bilo važno brzo trčati jer smo na gostovanjima u Srbiji uvijek bili u debeloj manjini, nekad nas je bilo i manje od deset. Nikad neću zaboraviti utakmicu u Kruševcu kada smo Hajduk bodrili sedmorica Splićana predvođena nažalost pokojnom legendom Torcide Brankom Čipčićem Čipom i nas dvojicom iz Pančeva. Batine se tada nije moglo izbjeći, njih stotinjak nas je napalo, ali junački smo se borili, pogotovo Čipa, s desetoricom je mogao izaći na kraj.
Transparent Pančevci nikada nije bio oduzet?
– Nikada, uvijek je bio u mojim gaćama, glavu dajem za njega. Sjećam se kada smo moja sadašnja supruga Staša i ja u Nišu greškom ušli na tribinu navijača Radničkog i krenuli ga stavljati, a onda shvatili da su naši na drugoj strani.
Najdraža utakmica ikad?
– Ima ih dvije, a to u finala Kupa u Beogradu 1987. i 1991. što je zadnja utakmica Hajduka u srbijanskoj prijestolnici, ali o njoj imam jednu ekskluzivu o kojoj ćemo posebno. Finale s Rijekom 1987. bilo je za infarkt, iako sam tada imao samo 17 godina. Penali, Rijeka u prilici sve riješiti, ali Zoran Varvodić je sve obranio. Nakon zadnje obrane toliko sam se radovao i skakao po tribini da to u životu više nisam ponovio.
Najbolji igrač Hajduka?
– Blaž Baka Slišković bez konkurencije, iako nisam imao tu sreću vidjeti ni jednu njegovu utakmicu uživo na stadionu. Možda sam to nadoknadio u košarci gledajući Tonija Kukoča i Dina Rađu u dresu Jugoplastike, ali i Dražena Petrovića u dresu Cibone – otkriva Barabaš pokazujući i te ulaznice.
Sjećanja iz novijih vremena jer sezonama već četiri člana obitelji Barabaš imaju godišnje pretplate za istočnu tribinu stadiona na Poljudu jer su sinovi Mario i Filip krenuli stopama roditelja?
– Hajduk, nažalost, rezultatski ne može do naslova prvaka već 20 godina, a posebno bole europski neuspjesi. Nekad ove ljetne utakmice nisam ni posebno pratio jer sam znao da sigurno prolazimo, dok se sad moramo bojati nekakvog Dinama iz Tirane. Najljepši trenutak bilo mi je osvajanje Kupa 2022. protiv Rijeke u Splitu, ulazak navijača na teren, nezaboravna fešta na Rivi. Samo da poživimo dočekat ćemo i naslov, a sad mi je najveća želja skupina Konferencijske da mogu sigurno još tri puta ove godine prijeći tih 300 i nešto kilometara od Sutomora do Splita – zaključio je Robert Barabaš, dok je vrijeme uspomena potrošilo sparnu ljetnu noć, a svitalo jutro polaska za Tiranu.