U malim Banjolama Dinamo je prošao u osminu finala Kupa Hrvatske. U sjeni loših rezultata i raspada (dotadašnjeg) sustava, očekivanja imena novog trenera, te činjenice da su nogometaši Banjola pružili iznimno snažan otpor prvaku, ostao je jedan naoko nevažan detalj. Dinamovi igrači, njihov trener Sandro Perković te vodstvo ponašali su se s respektom prema domaćinima.
Neovisno o negativnoj fazi, Dinamo je najtrofejniji hrvatski klub, sudionik Lige prvaka, ali u srazu sa suparnikom četvrte razine nisu pokazali ni minimum pogleda s visoka. Na kraju su bili na raspolaganju djeci za selfieje i autograme, isticali su vrijednost domaće igre i gostoprimstvo te poklonili dresove suparniku. Perković se pokazao gospodin i prema medijima, što je detalj u odumiranju, a što ukazuje da nije slučajno osobnost koju su za asistenta koristili Kopić, Čačić, Bišćan, Jakirović. Odati manire velikog kluba u teškim trenucima je znak upravo toga, veličine kluba. Zašto to naglasiti u danu kada je Maksimir promovirao novog trenera?
Hrvatska je plodno tlo za pristupe crno-bijelo. Dinamo je do prije desetak dana bio oličenje moći, a nakon debakla u Münchenu i Koprivnici, tretiran je simbolom nemoći. Nerijetko od istih procjenitelja, što je u skladu s teorijom i praksom kontinuiteta amplituda koje nemaju puno dodira sa stručnim logikama…
Nenad Bjelica je do prije par dana imao takvu zbilju u Poreču. Uživao je u prekrasnoj mu novoj vili s obitelji mirnu svakodnevicu, ali s prepoznatljivim profesionalnim nemirom. Kad ste cijeli život u nogometu, prvo kao uspješan igrač reprezentativac, a onda i kao traženi trener, teško je najbolje stručne godine (53) provoditi u odlično plaćenoj komfor zoni neaktivnosti. Bez obzira što je protekli mu period između dvije maksimirske ere donio uglavnom razočaravajuće epiloge u značajnim profesionalnim prilikama.
Život trenera, kažu iskusni akteri posla, pamti se po posljednjem rezultatu. U Bjeličinom slučaju era broj jedan u Dinamu, unatoč pobjedi na Poljudu (2:0), ostala je u sjeni načina na koji se razišao s Modrima i to u fazi pandemije COVID-a te znanih prijepora oko plaća igrača i trenera. Bjelica je svoju rutu 99 vođenja Dinama oplodio očekivanim (2 titule prvaka, Kup i Superkup) domaćim trofejima, ali je iskorak u odnosu na ostale učinio u Europi. Bjelica je Modre odveo u prvo proljetno nastupanje u Europi (EL) nakon 49 godina.
Uz to bio je prilično blizu da nadmaši taj doseg i uđe u prvo proljetno izdanje LP. To su činjenice. U dojmovima je puno kontrasta, jer razigranosti u jačoj europskoj konkurenciji često je slijedila neuvjerljivost na domaćoj inferiornijoj sceni. Činjenica je da natjecateljski jest ostvario ciljeve (osim kup gubitka s Rijekom), a estetika igre je u pravilu stvar dojmova.
Kažu iskusni pratitelji zbivanja kako su povratci na mjesto (ne)sreće u pravilu neuspješni. Postoje izuzeci. Kakav će biti Bjeličin?
Ajmo kazati da će ipak doživjeti stotu na klupi Dinama (već protiv Lokomotive), a veliko je pitanje hoće li stići do dvjestote. U tehničko-taktičkom smislu nogomet mu je sličnih orijentacija kao i Jakirovićev. Čvrsti blok u pretežitom 4-2-3-1 s prioritetom brze tranzicije. Što ukazuje na dojmove jalovije domaće igre (na postavljenu obranu) u odnosu na uvjerljivije u Europi (puno prostora na suparničkoj polovici).
Život ukazuje da čovjek može pobjeći od svakog i svačeg, ali nikad neće pobjeći od sebe. Bjeličina doktrina ne može biti bitno drugačija, ali svakako može biti uvjerljivija od prethodnika u njenoj postavci. Iskusniji Bjelica zna da je bitan odnos s glavnim igračima, ali još bolje je iskusio da je najbitniji autoritet trenera u svlačionici. Isti se stvara jasnom hijerarhijom na temelju potvrđene meritokracije, a ne drijemežom na lovorikama minulog rada.
U nečemu Bjelica može i mora biti drugačiji u odnosu na prethodne mu godine. Njegov se status u hrvatskim okvirima bitno promijenio upravo u postdinamovskim vremenima, kad je isijavao ogorčenja raspletom, uz animozitet prema tamošnjim akterima. Bio je nedosljedan i u doživljajima “korporativne priče”, ali i u reakcijama prema medijskim glasnogovornicima iste, s kojima je prije toga bio u medenoj godini, a ne mjesecu.
U Osijeku je bio opterećen svime time, odnosno činjenicom da je iz statusa VIP persone Dinama i hrvatskog nogometa postao njima, i mnogim drugima, persona non grata. U prvom dolasku imao je ogroman kredit javnog povjerenja. U ovom drugom veliki je teret spomenutih animoziteta. Vjerojatno je iz svega toga nešto naučio i koristit će kao iskustvo u drugoj mu eri Dinama. Koja je potpuno drugačija u odnosu na prvu mu eru i gdje jedina ista zakonitost ostaje rezultat. Sve će činjenice i dojmove uređivati snaga rezultata. Zato je presudno da Bjelica bude “samo” trener fokusiran na struku i kako momčad i igrače učiniti boljim, a lažne glamure prepusti drugima.
U tom smo kontekstu uvodno spominjali korektnosti ponašanja i pozitivnost pristupa svima i svemu u i oko nogometa, čija je epizoda primijećena u Banjolama. Male puzzle, na svakom polju, čine veliku sliku željenog cilja…
