Najavu piše: Robert Matteoni
Bila je to jedna utakmica Lige prvaka, na Meazzi. Suparnik Milana minhenski Bayern, napetost velike utakmice u zraku, a 80 tisuća ljudi željno spektakla. U jednom trenutku, iz malog tunela podno zapadne tribine, izišao je on, ratnik koji je odmah dignuo publiku na noge samo svojom pojavom. U ruci je imao loptu, degažirao ju je iz sve snage prema udaljenijem kutu stadiona, podno juga i ultrasa Rossonera, a onda kao sumanut krenuo u sprint od 50-ak metara po loptu. Zapravo po zaglušujući huk s tribina i “pozdrav” gostima. Gennaro Ivan Gattuso.
Nabrijan igrač do daske, pitbull koji je grizao gdje je stigao, simbolički rečeno, da bi agresija momčadi bila namirena. I da bi razni fantazisti, važniji tehnički, kao Boban, Pirlo, Kaka, Seedorf, Rui Costa i drugi, mogli mirnije stvarati igru. Tehnički je i on napredovao, jer kad si skoro 500 utakmica oslonac AC Milana, 70-ak akter svjetskog prvaka Italije, onda je to logično. Osvojio je sve što je mogao na klupskom planu, s reprezentacijom Mundijal, postao simbol borbenosti i posvećenosti, fajter kojeg su poštovali i suparnici…
Jedan od njih bio je i Paolo Tramezzani. Nazvao ga je Gattuso neki dan “ludi konj”, što je u žargonu calcia pozitivan, ali naglašen okvir fajtera. Zapravo, bili su kao dva ovna na brvnu i nije uopće čudno, naprotiv, da su se pofajtali na terenu, izvan njega, kad god im se ukazala prilika.
Tramezzani nije imao tako plodnu (trofejnu) karijeru. Kao lijevi bek iskoračio je u Interu, osvojio Kup UEFA u momčadi sa Zengom, Bergomijem, Schillacijem, Pančevom, Rubenom Sosom, ali nije se dugo zadržao jer je, kako će pokazati i kasniji tijek, nemirna duša. Jedan od prvih kojeg je Premier liga dovela iz Italije. U Tottenhamu je bio u vrijeme Lesa Ferdinanda, Davida Ginole, s kojim je postao odličan prijatelj, Campbellom. Ozljede su ga limitirale, ali uspio je sa Spursima osvojiti Liga kup…
Paolo Tramezzani stariji je od Gattusa osam godina. Stoga, nije čudno da je karijeru završio prije, 2008., dok mu je nedjeljni trenerski suparnik zaključio igranje pet godina kasnije.
U petnaestak godina stručnog puta, uz asistenciju izborniku Albanije, Tramezzani je mijenjao klubove u Švicarskoj, Italiji, Cipru, Hrvatskoj, Saudijskoj Arabiji. Imao je vrlo dobrih etapa, imao je manje dobrih, a trofejno ostaje priča iz APOEL-a, s kojim je 2019. osvojio ciparsko prvenstvo te izborio nastup u pretkolima Lige prvaka. Važnu odrednicu njegove trenerske krivulje imala je obiteljska trauma, odnosno bolest supruge. Zbog toga je prilagođavao svoju karijeru na klupi tako da bi što više bio uz obitelj. Tramezzani je radio u Hajduku i imao je jako dobro proljeće 2021. kad je Bijele dovukao do četvrtog mjesta. Bila je to jako teška sezona i on ju je učinio naposljetku prihvatljivom s obzirom na nečije loše početke…
Gennaro Gattuso je bio veliki igrač, u velikom klubu, osvajao je sve trofeje, ali kao čovjek je bio i ostao isti kao kad se tek borio za iskorake. To je njegova velika ljudska vrijednost, a na tom je temelju uspijevao izići iz teških situacija koje mu je život izvan nogometa namijenio. Među inima bolesti i tragične sudbine. Prije četiri godine, u dobi od 37, preminula mu je voljena sestra i to mu je jako teško palo jer su bili vezani. Imao je Gattuso i problema sa zdravljem (paraliza mišića oko oka), ali baš nikad na njemu se nije prepoznavao očaj ili posustajanje.
Paolo Tramezzani, koji mu je danas jedan od prisnijih ljudi iz nogometa, kako i sam Gattuso kaže, potvrđujući tezu kako se istinski a ne fake fajteri najviše poštuju, iznio je i na press-konferenciji podatak koji puno govori o čovjeku. Dok je bio trener u Pisi (2015. – 2017.) suočio se s teškom financijskom slikom kluba, koji je bio na korak od bankrota. Kad je situacija postala neizdrživa za igrače, zaposlene, Gattuso je izvadio ček i potpisao sumu koja je spasila taj klub i podmirene su plaće ama baš svima unutar kluba!
Ljudske osobine, kako kod Tramezzanija tako i kod Gattusa, odaju ljude čvrstih i jasnih stavova i vrijednosnih postavki. Što je, međutim, sa onim što je navijačima najvažnije, a to je momčad i njen uspjeh?
Paradoksalno je da je Tramezzani nakon tri kola i dvije katastrofične utakmice (Dinamo 0:5, Rijeka 0:4) i dalje čvrsto podržan od svih u klubu, od navijača i javnosti. Svijest o limitima Istre, pogotovo na početku sezone kad se još skuplja momčad, upućuje na zaključak da neke stvari nisu do trenera. S druge strane imamo Gattusa, čija momčad samo zbog peha (gol od Lokomotive u sučevoj nadoknadi, iz jedanaesterca) nema puni HNL plijen. Zbog eliminacije u pretkolu Konferencijske lige, od realno slabijeg slovačkog takmaca, ali i zbog ukupne igre koju Hajduk pokazuje u ovom dijelu ljeta i početka sezone, nabujale su dubioze u njegov rad. Čvrst stav prema disciplini svakog pojedinca, bezuvjetna posvećenost radu i momčadi, doprinijeli su da dobar dio Hajdukovog puka još daje punu podršku treneru. Što se prepoznalo i u reakciji na slučaj odlaska Ivana Perišića.
No, kako to obično biva u trenerskom poslu, sve lijepe priče o poštenju, pravednosti, ljudskosti… ovisne su naposljetku o rezultatu. Kako za Tramezzanija, tako i još više za Gattusa. Istra može imati lufta jer ima manje dosege i ambicije, ali Hajduk ima imperative. Gattuso mora s momčadi pokazivati napredak, bez obzira na kadrovske limite, i samo tako može računati da će dobiti vrijeme da se taj napredak i konkretizira. Tramezzani je u tome uspio proljetos i taj mu rad sada predstavlja kredit u ovom kompliciranom početku.
Može li netko sutra, ovisno o rezultatu, imati bitno drugačiji ponedjeljak? Teško je reći, ali dojam je da se za niti jednog trenera nakon utakmice na Drosini ne može nešto značajno promijeniti. Dubioze mogu postati teške tek u drugoj fazi, nakon reprezentativne stanke i kompletiranja redova te kakvog-takvog vremenskog zajedničkog perioda…
