Najavu piše Robert Matteoni:
Kada je dolazio za trenera Intera jedini opipljiv osjećaj odjeka među navijačima bio je “oh, ne, još jedan bljedunjavi lik”. Glavni majstor Interovih reafirmacija, Giuseppe Marotta, znao je da nakon Contea Inter može potonuti. Conte je ime, u Italiji sinonim za osvajanje trofeja, ali je iznimno zahtjevan u prijelaznim rokovima, apsolutist u poslu i iscrpljuje momčad i sve oko sebe do maksimuma.
Naslov prvaka onda sve to kompenzira, ali ostaju utjecaji. Jedan od takvih je i osjećaj da će Inter zadesiti sudbina kao nakon odlaska još jednog sličnog tipa prije 15 godina. Jose Mourinho doveo je Inter do trostruke krune, a onda se pokupio u Real i ostavio u depresiji plavo-crno okruženje. Marotta je iskusan tip, pa je u Simoneu Inzaghiju prepoznao taktičku verziju (3-5-2) Contea, ali posve drugačiju osobnost. I kako je vrijeme potvrdilo, sve je pogodio. Inzaghi ovih dana, uz misli na finale LP, ima opterećenje saudijskih poziva. Bolje rečeno, astronomskih ponuda. No, Inzaghi je i ‘old school‘ trener iz Italije. Uspio je priču prebaciti u drugi plan namećući tematiku kako je jedino bitno München i sudar s PSG-om.
Dok je Marotta bio u Juventusu, osvajalo se mnoštvo naslova, ali u nacionalnom okviru. S Allegrijem na klupi, Juve je ostvario dva finala Lige prvaka, 2015., i 2017., ali su oba izgubljena. I to prilično uvjerljivo prvo od Barcelone, koju je vodio Luis Enrique, pa od Real Madrida. Marotta tu “krunu karijere”, europski vrh, eto već četvrti put slijedi unutar deset godina. Prije dvije godine Inzaghijev je Inter bio uvjerljiviji u igri od Guardiolinog Cityja, ali svoju prvu europsku titulu slavili su na Etihadu.
Simone Inzaghi izborio se za drugu šansu nakon dvije godine. Površno gledajući reklo bi se da ima ipak manje vrednovanog suparnika u odnosu na Istanbul 2023., ali objektivno analizirajući, slijedi mu puno teži posao. Još jedan apostol Cruijffove nogometne doktrine, ali za razliku od Guardiole, kojeg je taktički nadigrao prije dvije godine, Inzaghi će imati teži zadatak s Luisom Enriqueom. Jer bivši šef Barce taktički je evoluirao i baznoj nijansi tiki-take, s kojom je osvojio trostruku krunu, a “propao” kao izbornik Španjolske, pretpostavio je taktički pristup tzv. digitalnog nogometnog doba. Brže, agresivnije, okomitije, direktnije i bez filozofskih pauziranja…
Simone Inzaghi i Luis Enrique, Inter i Paris SG, sudar dva drugačija DNK-a. Klupska, po tradiciji, po pristupu. Tko je bliži slavlju na Allianz Areni, tek je retoričko pitanje u ovakvim prilikama. Jer možda će upravo ovo finale, kako to Liga prvaka “uči”, pokazati u kojem će smjeru nogomet ići u idućim godinama.
Inter igra natjecateljski pragmatično, s podosta šablone, ali i dovoljno prepuštanja improvizaciji ofenzivne igre. Inzaghi je donio više raznovrsnosti temeljnom 3-5-2 sustavu kojeg je u Interu afirmirao Conte. Potonji je više inzistirao na preskakanju igre i šabloni duge lopte na čvrstu devetku i pratnji druge špice prije svih, koji će koristiti prostore iza te devetke. Inzaghi je uveo više bočnih varijanti i posljedično drugačijih opcija unutar središnjih linija.
Inter djeluje dinamičniji, zna zadržati loptu, ali i munjevito optirati za okomicu. Po talijanskoj kulturi nogometa Inzaghi inzistira na čvrstini defenzivnog bloka, njegov je Inter ostvario 8 utakmica bez primljenog gola. No, Inter je u prilici priključiti Realu iz 1960., te Milanu iz 1994., koji su u eliminacijskim dvobojima redom postizali najmanje dva pogotka po utakmici. Inter je u ovom formatu LP postigao 26 pogotka, i time poravnao svoj najbolji učinak u Europi iz 2003. Inter, dakle, jako dobro brani, i jako dobro napada. Hoće li biti dovoljno da se nadmaši klub manje glamurozne tradicije europskih uspjeha, ali koji je u drugom finalu u povijesti tretiran kod analitičara nešto moćnijim od svog suparnika, posljedično i bliže prvoj europskoj tituli?
Paris SG je, suočen s 2,5 milijardi uloženih sredstava u najveće zvijezde a bez odgovarajućeg euro dosega, poslušao Luisa Enriquea i potpuno promijenio filozofiju. Složili su mladu i “nabrijanu” momčad, gladnu napretka, spremnu slušati i ispunjavati trenerove zahtjeve, te posvećenu kolektivnoj, a ne individualnoj priči. Imao je Luis Enrique i sreće, jer grupnu su fazu prošli u dramatičnim okolnostima, gubeći od Cityja, a kad se činilo da ispadaju, preokrenuli su i pobijedili. Od toga dana je PSG uzletio, i uz City eliminirao i Liverpool i Aston Villu, i Arsenal, englesku elitu kao dokaz iskoraka i natjecateljskog napretka mlade momčadi.
Momčad koja igra visoki presing, napada suparnika odmah i pritom ima na prva četiri mjesta najvećih “osvajača lopti” Hakimija, Nevesa, Vitinhu, Mendesa. PSG je ukupno “oteo” suparnicima 794 lopti, dok je Inter na 546. Ali ne samo presing, nego i drugačiji posjed kojeg je usavršio Enrique. Umjesto beskrajnog držanja lopte kao dok je bio (neuspješni) izbornik, sada je to brža kombinatorika, optiranje okomitosti, dominacija u dinamičnoj, a ne statičkoj kontroli lopte i ritma. Ritma kojeg diktiraju najviše s brzim bočnim igračima i prodorima. PSG je treći po posjedu (61,6%) iza Bayerna i Cityja (64,7 i 63,4), ali za Interiste je važan podatak da je Inzaghijeva momčad pobijedila i Bayern, i Barcelonu, i nije izgubila od Cityja početkom sezone.
Kako god očekujemo da će sudar dva “svijeta” ponuditi uzbudljivo finale, gdje će epilog pokazati je li klasika (Interov blok i tranzicija na Thurama i Lautara) još uvijek dovoljno moćna odolijevati modernim (brza igra, moć i agresija koju utjelovljuju Dembele, Barcola, Hakimi, Kvarachelia uz “malog Modrića” Vitinhu) Parižanima…
