Najavu piše: Siniša Lončar
Rijekin trener Radomir Đalović uoči dvoboja protiv Slavena Belupa i otvaranja nove SuperSport HNL sezone više je pričao o prethodnom protivniku i ispadanju od Ludogoreca iz Lige prvaka, što je i logično. Čak su i pitanja novinara bila znatno više usmjerena na taj dvoboj, ne zato što itko podcjenjuje nogometaše iz Koprivnice, već zato što je svima jasno, kako Đaloviću, tako i navijačima, kakva je prilika propuštena.
Kako je i sam kazao, Rijeka je “krvavo” radila i borila se cijelu godinu, podigla se poput Feniksa iz pepela nakon debakla u Ljubljani i osvojila sve ono što je i mogla osvojiti, prvenstvo i Kup. Nagrada je upravo bila to drugo pretkolo Lige prvaka. Sve se Rijeci nekako poklopilo, dobar ždrijeb (jer mogao je biti i puno gori), protivnik po mjeri koji nominalno jest kvalitetnija momčad od Rijeke, no u fazi je gradnje nove momčadi s novim trenerom te nipošto nije bio neprelazna prepreka za hrvatskog prvaka.
Nažalost, sudbina je htjela da to bude ujedno i jedino pretkolo za Riječane kad je u pitanju najelitnije nogometno natjecanje Europe, što neke početničke pogreške pojedinaca (Rukavina), što u najmanju ruku dvojbene sudačke odluke koje su Rijeku u Razgradu doslovce “desetkovale”, a domaćinu olako “poklonili” jedanaesterac, koštale su aktualnog prvaka, iako je Rijeka, dojma smo, bila bliže pobjedi do ključnog trenutka utakmice – crvenog kartona Gabriela Rukavine.
Neki bivši riječki treneri znali su preuzimati odgovornost i onda kada je bilo jasno da oni nisu ni sa čime mogli utjecati na konačni ishod, odnosno da su napravili sve što su mogli i znali kako bi pobijedili protivnika.
U jednu ruku to je i logičan potez, trener je taj koji je prvi među jednakima, glavna figura svake svlačionice i “general” svake bitke. I koliko god je na već spomenutoj presici kazao suprotno, vjerujemo da se i Đalović barem te besane noći, nakon poraza, preispitivao je li mogao učiniti nešto drugačije, nije li možda mogao igrače mijenjati ranije, a ne, primjerice, jedinom pravom napadaču u momčadi dati slučajnih 60 minuta igre (30 regularnih + dva produžetka) igre od 210 regularnih + sudačke nadoknade…
Još davno je Sokrat kazao kako “zna da ne zna ništa”, a Đalović je u prošloj sezoni, koja će ostati vječno upisana u povijesne anale kluba, pokazao puno mudrosti i razuma za nekoga tko je tek krenuo u seniorske trenerske vode, vješto je balansirao između medijskih napisa koji su u prvi plan obilato gurali konkurenciju, dok je on, sa svojom Rijekom, šutio, trpio, radio i na kraju – uzeo sve.
Naravno da je bilo i prošle sezone pogrešaka stručnog stožera, pa nitko se nije rodio kao “sveznadar”, no Đalović je, zajedno sa stožerom, sigurno i učio iz vlastitih pogrešaka. Iako je takva škola “najskuplja”, na kraju ga je obilato nagradilo.
Naravno da Đalović ima silne kredite kod predsjednika Miškovića zbog svega što je postigao prošle sezone, no imao ih je i Matjaž Kek, pa je na kraju rastanak bio neminovan. Drugim riječima, rezultat, ne onaj bivši, nego aktualni, jedino je mjerilo. I pri tome ne mislimo na dvije ili tri utakmice u nizu. Ako je netko poznat kao strpljiv i predan predsjednik, predan cilju i procesu, onda je to Damir Mišković.
U ovih 13 godina Rijeka je jedva promijenila trenera da stanu na prste ruku (tri, odnosno četiri bila su samo u onoj najgoroj sezoni u novijoj povijesti). Aktualna momčad sigurno je jača od one šampionske, sportska struka nikada ranije nije dovela kvalitetne igrače na deficitarne pozicije, a inicijalni rezultat je – izostao.
Porazi i pobjede sastavni su dio nogometa, pobjeda protiv Slavena došla bi kao melem na otvorenu europsku “ranu”, no znatno je važnije slaviti u srijedu – u hendikepu. Ma tko god što rekao. Ovakav roster sigurno se nije slagao za obranu naslova prvaka, odnosno za vrh hrvatskog nogometa i dogurati što dalje u Kupu.
