Najavu za Tottenham – Atletico piše: Robert Matteoni
Nema dvojbe da je Liga prvaka najelitnije natjecanje, ono koje donosi najveći pristiž i što je još važnije svim klubovima, najviše novca. U tom kontekstu Tottenham Hotspurs živi europska zadovoljstva i domaće noćne more. U Ligi prvaka ušli su direktno u osminu finala, nakon što su uspješno odradili fazu u grupi, s 5 pobjeda, 2 remija i porazom od PSG-a. Sve ono što je u Europi funkcionirala na visokoj razini, očito je bio drugačiji napor u kontekstu domaćeg prvenstva.
Tottenham je naime na 16. poziciji Premiershipa, ima samo jedan bod više od 18-plasiranog West Ham Uniteda odnosno Nottingham Foresta. Dakle, taj jedan bod dijeli Spurse od noćne more, a to bi bilo ispadanje iz Premiershipa nakon 34 godine uzastopnog sudjelovanja. Ne može se reći da se to jednom od većih engleskih klubova dogodilo “preko noći”. Naime, Spursi su i lani upisali loš plasman, osvojivši 17. mjesto, jedno iznad zone ispadanja. Doduše imali su veću razliku bodova i sigurniji status, ali opet, to dovoljno govori, nakon što su prethodnu sezonu bili peti, kako je dinamika Tottenhama već lani krenula krivim smjerovima…
Prije nego se okrenemo Igoru Tudoru, koji je neočekivano dobio mandat 14. veljače da preokrene negativni trend londonske momčadi, kažimo da je u Tottenhamu bilo vrlo napeto proteklih godinu-dvije dana. Nakon što je izgrađen jedan od, po mnogim akterima nogometa, najljepših i najfunkcionalnijih stadiona današnjice, očekivalo se da će Tottenham napokon postati i momčad za borbu za vrh Premiershipa. Iako su drugi veliki klubovi više trošili, ne može se reći da je Tottenham štedio. Primjerice, u posljednje četiri sezone Spursi su u pojačanja investirali čak 904 milijuna eura, a u istom razdoblju su prodali igrače za 299 milijuna. To jasno ukazuje na pojačanu ambiciju, ali jedno je htjeti a drugo moći. Nakon Antonia Contea, koji je momčad vodio od 2021. – 23., sljedeći stabilniji trenerski status imao je Ange Postecogluo, također s dvije sezone. Jednom peti, drugi put 17., nije imao šanse ostati dalje prvim trenerom. No, ono što se epohalno dogodilo u Tottenhamu, a što jasno ukazuje da se nešto značajnije dogodilo u njegovu upravljanju, to je abdikacija notornog Dani Levya. Čelnik Tottenhama u dugom razdoblju od 2001. godine morao se voljom vlasnika povući s te pozicije u rujnu prošle godine. Mnogo se nagađalo što je pošlo po zlu između njega i vlasnika, ali je očito da se promjena u klupskom operativnom vodstvu odrazila i na momčadske domete.
Thomas Frank je, činilo se u početku, dobro vodio momčad, koja je od 11. kola prvenstva zaronila u krizu. Dok je u Ligi prvaka skupljala bodove i milijune nagrada, u Premiershipu je počeo pad kojem se do prošlog vikenda nije vidio kraj. Doduše bod kojeg su Spursi osvojili na Anfieldu kod Liverpoola, golom Richarlisona u smiraj utakmice, može označiti promjenu ritma neuspješnosti. Ona traje 12 utakmica bez pobjeda, u kojima je Igor Tudor sudjelovao u posljednja četiri poraza (od 5 zaredom) do Anfielda. Više je nego jasno da splitski trener nije odgovoran za sve loše što se događa Tottenhamu, a još je manje logičan val napada svekolikih i svakolikih engleskih analitičara, bivših igrača i trenera koji su osporili njegov rad. Možda će se trend negativnih rezultata promijeniti, možda neće, ali s takvom žestinom kritizirati Tudora to je samo jedan od primjera engleskih folklora. Ono što je porazno za sve te analitičare, mahom bivše igrače, to je manija protagonizma i populističkih pristupa, kojom se žele dodvoriti masama, a najmanje su uravnoteženih analiza zašto su neke stvari loše ili krenule u lošem smjeru…
Igor Tudor ima jednu crtu prgavosti u sebi. To se pokazalo i na presici prije par dana, gdje je na određena pitanja bez smisla jednostavno odgovorio da su to pitanja bez smisla. Kroničari Spursa pitaju ga za klupske odluke, buduće statuse, sve ono što niti je trenerova zadaća, niti on može na te odluke utjecati. Tudor ima samo jednu misiju, a to je da 24. svibnja s navijačima može posljednju utakmicu sezone, protiv Evertona odraditi sa zadovoljstvom ostanka u ligi. Po mogućnosti bilo bi dobro i prije osigurati status, ali to neće biti nimalo jednostavno obzirom na trku u četiri (Leeds 32, Tottenham 30, Notthingam F i West Ham 29) za ostanak.
Stoga, pred uzvrat s Atleticom Madridom, u srijedu, logično je da se preispituje pristup utakmici. Nije sporno da će igrači Tottenhama učiniti sve što mogu da preokrenu rezultatski minus iz prve utakmice, kada su častili Madriđane grotesknim greškama za pobjedu od 5:2.
Igor Tudor naravno mora razmišljati o prioritetima. U kadru mu nedostaje mnoštvo igrača, pred Anfield je to bio minus 12 aktera, što jasno ukazuje da je ključno rasporediti snage za važniji cilj, ostanak u Premiershipu. Tottenham naime u nedjelju na svom stadionu dočekuje Nottingham Forest, u dvoboju koji može jako puno utjecati na rasplet sezone. Pobjedom nad direktnim konkurentom za ostanak Spursi bi na tablici pobjegli na plus 4 i kudikamo bi lakše odradili sljedećih 7 kola. Svaki drugi rezultat, pa čak i remi, bitno otežava misiju spašavanja.
Za očekivati je zato da će Spursi protiv Atletica igrati u nešto drugačijem sastavu, a istodobno rasterećeni imperativa, jer za njih je “finale” u nedjelju od 15.15 sati s Forestom.
Mogu li tako rasterećeni ugroziti prednost Atletica? Objektivno rečeno bilo bi prvorazredno iznenađenje da Simeoneova momčad posrne u Londonu, jer je kvalitetom i natjecateljskim pristupom ipak bitno jača od Tottenhama. Tudorovi igrači, međutim, dobrom igrom nakon što su osvojili bod kod Liverpoola, mogu dodatno osnažiti samopouzdanje i novom energijom ući u finiš iznimno teške im sezone.
