Stvari su se na kraju lijepo posložile. Vodstvo, pa izjednačenje jakih gostiju, a naposljetku gol uz dozu sreće igrača koji je imao sivu sezonu, i to pet minuta pred kraj. Varaždin je tako upisao pobjedu pred klubom iz rejtingom sedme lige Europe i razgalio svoje navijače. Usput, ne manje važno, zaradili su novu dozu respekta domaće javnosti. Varaždin je iz 21. lige Europe upisao pobjedu, jedinu hrvatsku u ovom turnusu, nad visoko rangiranim portugalskim klubom. Rijeka je izborila domaći remi s klubom iz 29. lige, ali koji ima dvostruko više UEFA bodova (24.000), odnosno čak šest puta više nego bugarska federacija. Hajduk je remizirao sa slabije rangiranim klubom (10.000 – 4.000), koji ima Savez slabiji od našeg (30. mjesto). Brojke su relativne za ovu priču, ali, opet, bez obzira na dojmove, odaju nam željeni scenarij s početka natjecanja. To je da sva tri kluba imaju realne šanse da prođu pretkolo, s time da baš Hajduk ima na papiru najjednostavniji zadatak…
Vratimo se Varaždincima. I jednom Zagrepčaninu. U pobjedi nad Santa Clarom, VIP vrhnje će pokupiti tri čovjeka. Prvi je Mamut, drugi Dabro, oba strijelci, a treći trener Šafarić. Potom svi ostali dobivaju svoje doze komplimenta i vrednovanja doprinosa uspjehu, uz jedan posebniji okvir. Petar Bočkaj, kojem navijači i u Varaždinu skandiraju čim je došao, potvrđujući da taj zaigrani momak ima neki faktor X da mu ljudi prijeđu preko propusta koje čini, ili je činio u karijeri. Stvar je u talentu za igru, koji je kod njega više španerske razine. Publika je uvijek posebnog pristupa prema takvim tipovima. Njegovih prvih pola sata oda su tom smislu za igru i na temelju kojeg se stvara razlika na terenu. Logično je da je kasnije pao u trci, jer je imao duže pauze i prekid ritmova. Za igrače njegove konstitucije uvijek je teže od lakonogih uhvatiti formu i optimalni ritam. S 29 godina, dojam je, Bočkaj je sa svojim agentom dobro procijenio gdje može revitalizirati karijeru. Ovisit će o njemu, ali ima okruženje “sličnih” slučajeva reafirmacije, pa bi mu trebalo biti jednostavnije…
Prije 11 godina Niko Kovač je bio “dojučerašnji izbornik U21” i A izbornik za Mundijal 2014. u Brazilu. Sjećamo se podosta polemičkih stavova oko njegovih izbora, laktata i “bič pristupa”. Brojali su mu da iz mlade selekcije vodi neke koji nemaju “ime”, ali je, primjerice, kod Brozovića, Rebića, Vrsaljka, Kovačića bio rezolutan. I u pravu, kako je pokazalo daljnje vrijeme. U Brazil je Niko Kovač vodio kao trećeg vratara Olivera Zeleniku. Sukladno klubu iz kojeg je pozvan (Dinamo, posudba Lokomotiva), odmah je taj izbor proglašen “interesnim”. Zelenika je bio dio mlade selekcije pod Kovačem, dao je naslutiti perspektivu. Visok 192 centimetra, odlične igre nogom, bio je logičan izbor trećeg vratara, uz iskusnije Pletikosu i Subašića. No, za dobar dio javnosti je, pogotovo u kontekstu lošeg vatrenog nastupa u Brazilu, to bila samo potvrda navodne Kovačeve “igre”. Današnji trener Borussije Dortmund, koji je više-manje svugdje ispao kvalitetan trener, ali samo u Hrvatskoj mu stalno nešto predbacuju, imao je svoje zadovoljštine. Oliver Zelenika, nažalost po njega, ušao je fazu gubitka samopouzdanja i prekida logičnog razvoja karijere i napredovanja…
U Varaždinu je Santa Clara imala prilike potpuno preokrenuti rezultat u svoju korist. Da se to nije dogodilo najveća zasluga pripada Oliveru Zeleniki. Golmani su najvažniji kada se lomi rezultat i on je to jasno pokazao te otvorio put suigračima da dođu do pobjedonosnog pogotka. Fućkaš vratare koji se razbrane kad se gubi ili vodi uvjerljivo. Zelenika, danas 32-godišnjak, vidljivo je pun samopouzdanja. Od 2020. već šestu godinu u Varaždinu je utabao put onog Zelenike koji u tome nije uspio prije desetak godina. Uvijek je i igrač onaj koji doprinese krivim linijama u karijeri, ali uvjerljiv je dojam da je još aktera koji nisu bili pravi u odnosu na Zeleniku. Njegova konstanta u Varaždinu, uvjerljivo najbolja igra nogom (i vizija pasa) od svih vratara, reaktivnost te stas, ukazuju da su dometi mogli i trebali biti veći. Kako god, može biti ponosan na sebe što je nadvladao sve prepreke i što je jedan od glavni nositelja uspješnih “baroknih igara” Šafarićeve momčadi…
Trener koji je kao direktor naslijedio još jednog znalca posla, Marija Kovačevića, nekoć je bio veznjak znalac. Šafarić je ostvario solidnu igračku karijeru, a sada kao trener pokazuje naznake da bi je mogao nadmašiti. Efikasno slaže kadar, efektno pokriva izostanke transferiranih zbog financija, pronalazi podosta onih koji su negdje drugdje bili manje učinkoviti i onda ih revitalizira u kolektivnoj igri. Ono što je primjetno, uspijeva u inače kompliciranom poslanju da mu grupa bude homogena, neovisno igra li netko više ili manje od očekivanog. Uvjerljiv je dojam da mu momčad lani nije igrala tečno (ofenzivno neefikasni), pokriveno je natjecateljskom učinkovitošću. Prvi ovosezonski dojam je bolji, jer se učinkovitosti u ovoj teškoj bitci, vidjelo tečnu, razigranu, kombinatornu igru. Istina je da je travnjak u Varaždinu bio limit, odnosno sada je plus, ali je točno i to da je Šafarić locirao igrače koji su mu nedostajali za okomitost odnosno dubinu igre. Mamut, Belcar, Bočkaj dodane su vrijednosti i neovisno o epilogu u Portugalu, Varaždin je u velikom iskoraku kao momčad. I kao klub. Sada počinje najteže, u većim očekivanjima potvrditi te impresije…
