Vedran Ćorluka ne dolazi u Maksimir! Barem zasad. Bivši Dinamov nogometaš u četvrtak prije podne zahvalio se na pozivu i odbio je mogućnost povratka u klub, koji ga je igrački lansirao, na trenersku klupu. Ćorluka je dio Stručnog stožera izbornika Hrvatske Zlatka Dalića i odlučio je ostati zaposlenik Hrvatskog nogometnog saveza.
U srijedu je bivši stoper Plavih bio na razgovoru u Maksimiru i nakon što je dobio i saslušao Dinamovu ponudu, uzeo je malo vremena da razmisli o svemu. I dan kasnije odgovorio je maksimirskim čelnicima, procijenio je da sad nije pravi trenutak za trenerski povratak u klub.
Pa iako je u srijedu prostrujala informacija da je 39-godišnji Ćorluka bio u tom trenutku najveći kandidat za poziciju prvoga trenera, dan kasnije doznalo se da je ponuda ipak bila nešto drukčija. Dinamo, naime, nije Ćorluki ponudio da postane trener prve momčadi, nego je ideja maksimirskih čelnika bila da ga priključi stožeru novog trenera, kako bi stjecao iskustvo, te u određenom trenutku i preuzeo prvu momčad. Dakle, poziv Ćorluki u zamislima Dinamova vodstva bilo je “ulaganje u budućnost”, bio bi dugoročna perspektiva kluba, a nije mu sad, niti od ljeta, ponuđeno preuzimanje prve momčadi.
Nakon svega, Ćorluka je sve izvagao i na kraju je procijenio kako je bolje ostati Dalićev pomoćnik u reprezentaciji, kad već ne kreće u samostalnu trenersku pustolovinu. U svakom je slučaju manje stresno, osjetno mirnije i sigurnije i dalje asistirati izborniku, nego uletjeti u ovu turbulentnu maksimirsku stvarnost, u kojoj bi nekome – ne zna se kome! – bio pomoćnik.
I to je neprijeporno dobra Ćorlukina odluka. I zrela. Pa čak i da mu je ponuđena uloga prvoga trenera, trebao bi još kako dobro razmisliti je li sad pravi trenutak da se, praktički na početku karijere, suoči s najvećim mogućim izazovom, sa zadaćom koja bi mogla postati “kost u grlu” i kudikamo iskusnijim i boljim trenerima nego što je sad Ćorluka. Jer, Dinamo je definitivno na prekretnici, Dinamo proživljava iznimno teške dane i neće biti nimalo lako pronaći izlaz iz ove situacije. Najmanji je problem što ove sezone neće biti prvak, pogled prema budućnosti nudi opasniju neizvjesnost. I more upitnika…
Traži se novi trener, ali otvoreno je i pitanje funkcije sportskog direktora. U poplavi (dez)informacija, u situaciji kad klupski čelnici jedan drugome “opaljuju kontre” i dokazuju tko je pravi gazda kluba, teško je pronaći stazu do istine. Nakon što su eterom prostrujala brojna imena za obje upražnjene funkcije, vidjet ćemo kako će se sve dalje rasplitati. Hoće li najprije biti izabran sportski direktor, pa onda trener? Ili će, pak, biti obrnuto? Logika nalaže da se prvo dovede sportski direktor, koji bi trebao imati sve ovlasti vezane uz struku.
I pomire li se u Maksimirskoj 128 sa stvarnošću da je ova sezone izgubljena, tada bi “kupili vrijeme” i ne bi “preko koljena” opet popunjavali te funkcije, nego bi dovodili ljude u skladu s klupskom strategijom i vizijom. Koju bi taj sportski direktor i trener trebali provoditi. Međutim, za takav, ozbiljan pristup gorućem problemu, potreban je konsenzus klupskoga vodstva i zajedništvo na svakom koraku. A toga definitivno u Maksimiru nema i pitanje je kako će sve to skupa završiti.
Uglavnom, kad smo već dodirnuli funkciju sportskoga direktora, u posvemašnjoj su se kakofoniji posljednjih dana iskristalizirala dva imena u krugu najužih kandidata. Obojica su Talijani, pisali smo već o njima, jedan je Filippo Giraldi, drugi je Mauro Leo. I jedan i drugi imaju bogat životopis, pa iako je Giraldi pogurnut u ulogu favorita u ovoj utrci, doznali smo da i Leo ima jak vjetar u leđa uoči odabira na funkciju Dinamova sportskog direktora. Vidjet ćemo hoće li predsjednik Uprave Plavih, Zvonimir Manenica, u petak popodne na konferenciji za novinare u Dinamu obznaniti ime novog sportskog direktora, ili će se natječaj produžiti.
K tome, u Maksimirskoj 128 najavljuju povratak na klupsko funkcioniranje koje je Dinamu omogućilo višegodišnju vladavinu u hrvatskom nogometu, na poslovanje koje je bilo primjer i uzor brojnim europskim klubovima. Dakle, povratak domaćem tržištu i domaćim nogometašima, s naglaskom na kvalitetan rad Omladinske škole, od koje je klub godinama živio i bio prepoznatljiv u nogometnom svijetu. A situaciju u domaćem nogometu, ne samo prvoligaškom, nego i u nižim rangovima, svakako bolje poznaje domaći stručnjak.
Istina je, Marić nije bio stranac. Ali, bio je apsolutno neiskusan u tom poslu, a k tome je, što mu je i najveći krimen, imao posve drukčiju viziju Dinamova života. I potvrdilo se da je njegova teza o “jeftinim i dobrim inozemnim igračima” bila apsolutni promašaj – ovi koji su dovedeni u Dinamo, niti su jeftini, niti su dobri i pred novim će sportskim direktorom, ma tko to bio, biti iznimno težak posao.
Morat će provjetriti svlačionicu i riješiti se “robe s greškom”. I to neće biti nimalo lako, trebat će hrabro donijeti vrlo teške odluke, budući da igrači koji ne zadovoljavaju Dinamove visoke kriterije, imaju bogate i čvrste ugovore. Ali, u svakom je slučaju bolje izgubiti određeni novac na raskidima ugovora i krenuti ispočetka s jasno isplaniranom vizijom temeljenoj na stvaranju igrača iz vlastite škole (uz dovođenje istinskih inozemnih pojačanja, kao što su bili Cufre, Tonel, Eduardo, Soudani, Fernandes, da ne spominjemo naturalizirane Eduarda da Silvu i Sammira...), nego čekati da netko od tih “mrtvih kapitala” zabljesne. Jer, neće zabljesnuti, prijašnji su mjeseci pokazali da nemaju potrebnu kvalitetu.
Vidjet ćemo hoće li u opisu radnoga mjesta novog sportskog direktora biti i cjelokupna klupska sportska politika. Odnosno, hoće li, uz prvu momčad, brinuti i o Dinamovoj esenciji, o Omladinskoj školi. A to otvara i nova pitanja. Primjerice, bit će neophodno da novoizabrani sportski direktor dovede i svoje ljude od povjerenja, za Omladinsku školu i skautsku službu. Dakle, ljude koji dobro poznaju hrvatski nogomet, u seniorskom i u omladinskim uzrastima, koji će domaće talente (kao i one iz susjednih država) usmjeravati prema Maksimiru. Stoga baš i nismo sigurni da je stranac bolje rješenje od domaćeg stručnjaka…
