Najavu piše: Tomislav Juranović
Tri mjeseca nakon prvog, rujevičkog sraza, “akademci” madridskog Reala opet će stati jedan nasuprot drugome. Gonzalo García i Víctor Sánchez, predvodnici onoga što smo tijekom jeseni, dolaskom i Oriola Riere u Istru 1961, nazvali “španjolskom invazijom” na SHNL, drugi će se put naći jedan kontra drugoga. Riječki reprezent, pritom, dolazi s pedigreom “furije”, s obzirom na to da je prvi sraz ova dva trenera okončan impresivnih i uvjerljivih 5:0 za klub s Kvarnera…
– Ja sam iz Urugvaja, otišao sam u Španjolsku sa 15 godina. Bio sam u akademiji Reala nekoliko godina, Sánchez je bio dulje u procesu od mene. Dijelimo sličnu nogometnu filozofiju, obojica želimo da naša momčad dominira, da bude ofenzivna – opisao je tada García međusobnu poveznicu sa Sánchezom; sedam godina mlađi García kao klinac bio je član tzv. “La Fábrice”, dok Sánchez, pak, u svome igračkom CV-u ima 11 godina “kraljevanja”, gdje je iz Škole iskoračio sve do prve momčadi, u kojoj je kao primarno desni vezni znao biti starter, ali je, više u statusu “back-up” opcije pod Fabijom Capellom, osvojio prvenstvo, Superkup i Ligu prvaka. U svakom slučaju, odgojeni po jasnim principima Reala, trenerski su se gradili različitim putevima i na različitim adresama, ali sada se, eto, opet sučeljavaju. I to kao definitivno bolja opcija prošlosezonske ostavštine Talijana Cannavara, Gattusa i Coppitellija, čiji rad i ostvarenja na klupama Dinama, Hajduka i Osijeka nisu dobro ostarjela. U tom kontekstu, dakle, neprijeporan je dojam da su SHNL-u bitno više donijeli Španjolci.
Kako god, u predvečerje novog sučeljavanja, pitanje koje se postavlja jest sljedeće: tko od njih dvojice radi bolji posao? Iako odgovor na to pitanje ne može biti konačan, jer je i priča višeslojna, pokušali smo ih analizirati u nekoliko ključnih trenerskih aspekata.
Lako je zamijetiti da Sánchez u domaćem prvenstvu još traži kontinuitet izvedbi, a time i rezultata. Imao je od kraja studenoga do početka veljače šest utakmica bez poraza, uz četiri pobjede, no sveukupno u 17 SHNL utakmica ima samo sedam pobjeda i četiri poraza, za ukupni prosjek bodova 1,59. S druge strane, Sánchez pokazuje elemente trenera za Europu: tri pobjede, tri remija, jedan poraz, za povijesni proljetni iskorak i sada kapital od 1:0 iz prve utakmice 1/16 finala KL kontra Omonije. Došao je, nije sporno, usred sezone kao zamjena za Đalovića, što mu daje određeni “popust”, za razliku od Garcíje, koji je na početku sezone sjeo na klupu Hajduka. On, pak, u Europi pamti težak posrtaj kontra albanskog Dinama, dok je u domaćem prvenstvu sa 13 pobjeda u 22 utakmice i prosjekom bodova 1,95 dokazao kako iskustvo SHNL-a nije zanemariva kategorija. Dojam je da je García zasad više “domaći”, a Sánchez “europski” trener…
Gonzalo García na klupi Istre pokazao je kako brzo zna mijenjati taktički narativ. Kada se još lani vratio na klupu Puležana, u roku mjesec dana potpuno je izokrenuo Tramezzanijev rigidni sustav i Istru pretvorio u modernu, trkačku momčad koja zna iskoristiti slabosti suparnika, ali se pritom osloniti na svoje vrline. Načela je dolaskom u Split nadogradio oslanjajući se na roster, gdje, dijametralno suprotno od Gattusa, recimo, pristup temelji na kontroli, organizaciji, koncepciji posjeda, traženju diktiranja tempa u temeljnoj postavci formacije 4-2-3-1. U prvom dijelu sezone, i tim oslobađanjem talijanskih taktičkih skrupula, Hajduk je igrao dinamično i dobro, ostvarujući pobjede i zidajući rezultate, no baš nakon poraza od Rijeke, u devet SHNL utakmica ima (samo) četiri pobjede. Sánchez, pak, ne koristi samo jedan sustav kao temeljni, što mu je i prije bio jedan od “potpisa”; pritom traži najbolji format za probijanje manjkavosti suparničkog sustava. Fluidnost i intenzitet temeljne su postavke, no i one traže dugoročniju stabilnost, s obzirom na to da Rijeka u SHNL-u i dalje u igri i rezultatima plovi između turbulencija i uspjeha. Onih 5:0 nad Hajdukom, uz elastičnost 3-4-1-2, koji tijekom susreta zalaze u druge taktičke koridore zasad ostaju svjetionik prvenstvenih ideja.
Za postaviti oba trenera na realnu točku, okruženje je možda i ključan preduvjet. Naime, García je u Hajduk stigao prije Gorana Vučevića, uz odštetu Istri (cca 300 tisuća eura), te ugovor na četiri godine i plaću od, kažu, 700 tisuća eura po sezoni, uz ključnu stavku po kojoj mu otpremnina iznosi 18 mjesečnih plaća. Nije tajna da je to bila jedna od ključnih stavki pucanja odnosa na relaciji (bivšeg) sportskog direktora, vodstva kluba, ali i trenera. Idila i zajednički smjer nisu kompatibilna hajdučka scenografija. S druge, pak, strane, nakon odlaska Đalovića, Damir Mišković odlučio se za Sáncheza, a iako rezultati (još?) nisu najidealniji, riječka alfa i omega neslužbeno je jasno poručila da “apsolutno stoji iza trenera, koji ima slobodne ruke kreirati odnose unutar svlačionice, a time i igru…”
Ova točka usko je vezana za gornju po pitanju vizije. Dok García cijelu jesen traži podršku/razumijevanje apropos statusa Marka Livaje, što je izravno vezano i naslonjeno na plan i viziju igre Hajduka, Sánchez, očito, nije imao problema kada se odlučio iz momčadi odstraniti jednoga od junaka šampionskog juriša, Niku Jankovića, koji je slijedom svega ove zime i posuđen. Pritom je, pak, García nesumnjivo podigao odnosno vratio vrijednosti Pukštasa, Sigura, na velika vrata uveo klince poput Mlačića, iskazao vjeru u Silića, Hodaka, preporodio Šegu, što znači da mu svlačionica vjeruje, dok Sánchez atribute crpi u balansiranju svlačionice, koja ga, očito, također prati, uz suport sportskog dijela rujevičkog pogona.
Ambicija je polazišna točka obojice. S time da u najavi ove utakmice ipak postoji razgraničenje. Utakmice koja, pritom, neće odlučiti “tko je bolji”, jer ta ocjena treba pričekati kraj sezone i konačne dosege, evaluirane kroz rezultat, ali i stvaranje igre i igrača, spremnih za europsku nogometnu “tezgu”. U ovome času, pak, teško je na tragu ove komparacije donijeti valjan sud, jer se trenutačni utisak dijeli na dvije platforme: Sánchez svoj riječki trenerski narativ gradi kroz Europu, vjerujući da će u SHNL-u na kraju osigurati treće mjesto, uz pokušaj nečeg većeg u Kupu, dok se temelj Garcíjine hajdučke storije oslanja na prvenstvo, u kojem traži priključak s Dinamom i napad na naslov prvaka.
Ako gledamo hladno, bez aure Reala i egide “španjolske invazije”, posao koji radi Gonzalo García u Hajduku trenutačno je kompleksniji, ali ne nužno impresivniji. Zašto? Jer Hajduk ima veći proračun, širi roster, Livaju, infrastrukturnu i navijačku silu. García ne gradi iz pepela, već upravlja ambicijom. I na to je pristao. Njegov prosjek bodova jest bolji, ali je i kontekst bitno lakši. Hajduk mora biti u utrci za naslov. To nije iskorak – to je minimum. Da, momčad izgleda organiziranije nego pod Gattusom. I da, mladima je dao prostor. Ali nakon riječke petarde dogodio se zastoj. Ujedno i metafora kompleksnosti iznad terena, na katovima. S druge strane, Víctor Sánchez u Rijeci radi riskantniji posao: došao je usred sezone, preuzeo je momčad koja je već imala identitet, ušao je u svlačionicu s jasnim hijerarhijama. I usudio se rezati. Janković nije mala figura. To je poruka: nitko nije iznad sustava. Rijeka pod njim nije stabilna, ali je hrabra. U Europi izgleda odraslo. U prvenstvu oscilira, ali taktički je elastičnija od Hajduka. Sánchez ne traži sigurnost – traži reakciju. S obzirom na sve, teško je razlučiti tko radi bolji posao; bilo bi to paušalno, jer oba trenera imaju i pluseve i minuse, a hrvatski nogomet ionako rijetko kada trpi jednoslojne procjene…
