Ozbiljniji problemi Zlatne generacije Vatrenih po prvi su se put jasno mogli vidjeti u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Euro, igranoj u Osijeku 12. listopada prošle godine. Na Opus Areni pobijedila nas je Turska (1:0), ali sam poraz bio je daleko manje težak od spoznaje da su nas Turci potpuno nadigrali. Bili su življi, brži, okomitiji i agresivniji u duelima.
Loš dojam iz Osijeka dodatno je osnažen tri dana kasnije na gostovanju u Cardiffu. Tada nas je nadigrao Wales (2:1), čiji su igrači primijenili “turski recept”, uništavajući nas agresivnom igrom u kombinaciji s brzom tranzicijom i žestokim duelima.
Hrvatska je po prvi put nakon osvojene bronce u Kataru izgledala sporo i bezidejno, poglavito u napadačkim akcijama. Sve smo to gledali u šoku, jer između Katara i Osijeka nije bilo nikakvih natruha o mogućoj krizi Vatrenih. Dapače, oni su igrom mljeli sve pred sobom.
U tom razdoblju u šest su utakmica ostvarili četiri pobjede, uz dva remija. Prvu pobjedu izborili smo u kvalifikacijama za Euro kada smo izvrsnom igrom u Bursi pobijedili Tursku (2:0). Latviju smo demolirali (5:0) doma, a rutinskom igrom sredili Armeniju (1:0) na još jednom gostovanju. Četvrta pobjeda upisana je u polufinalu Lige nacija kada smo u Nizozemskoj pobijedili domaćina 4:2 nakon 120 minuta velike bitke.
Dva remija imala su itekako pozitivan prizvuk. Na startu kvalifikacija za Euro u Splitu smo dočekali Wales, potpuno ga nadigrali tijekom 90 minuta, ali je završilo 1:1. Bio je to remi koji nikog nije uznemirio, jer Hrvatska je izgledala uvjerljivo. Drugi remi odigrali smo u finalu Lige nacija (0:0) protiv Španjolaca, istih onih koji su nas uvjerljivo (3:0) pobijedili sada na Euru. Furija nas je u Rotterdamu slomila tek nakon raspucavanja penala. U 120 minuta utakmice u Rotterdamu bili smo u najmanju ruku ravnopravni.
Ukupna gol razlika tih u šest utakmica iznosila je 13:3. Hrvatska je šest mjeseci igrala svoj najbolji nogomet u povijesti ako gledamo samo utakmice igrane izvan Eura ili Mundijala. Sjećamo se koliko smo se mučili u svim kvalifikacijama koje smo igrali, a te smo izgledali kao nogometna velesila koja nadmoćno melje nedorasle suparnike. Nikome, ali baš nikome tada nije padalo na pamet da bi u listopadu moglo doći do urušavanja iste te reprezentacije.
Već opisani gorak poraz u srazu s Turcima danas slobodno možemo sagledati kao najavu kraja Zlatne generacije, što je realnost koja nas čeka nakon neuspjeha na Euru. Odigrali smo započevši s Turskom u listopadu pa sve do danas ukupno sedam službenih utakmica. Upisali smo tek dvije pobjede, dva remija i čak tri poraza. Jedine dvije pobjede ostvarene su u studenom, kada smo pobijedili Latviju (2:0) u gostima i Armeniju (1:0) doma. I tada nismo izgledali ni približno moćno kao protiv Walesa, Turske ili Nizozemske, a i Latvija i Armenija su reprezentacije koje su debelo u donjem domu europskog nogometa.
Nakon Turske i Walesa, na Euru nas je porazila Španjolska (3:0), a nakon toga smo u skupini dva puta remizirali – protiv Albanije (2:2) i Italije (1:1). U sedam službenih utakmica zabili smo tek sedam, a primili čak devet golova. Daleko od onih sjajnih šest mjeseci.
Što se dogodilo? Što je to izbornik Dalić počeo drugačije raditi? Jesu li naši reprezentativci u samo nekoliko mjeseci izgubili igru i energiju?
Znamo da nogometno ništa od toga nije realno. Modrić je – doduše – godinu dana stariji, iza njega je prva sezona u karijeri u kojoj je puno utakmica počinjao s klupe. Međutim, igrao je na koncu dosta, nakupio je utakmica, zaslužio i novi ugovor s Real Madridom. Brozović je prošlo ljeto Italiju zamijenio Saudijskom Arabijom. Bitno slabija kvaliteta lige uzela je svoj danak, ali nije Brozović u manje od godinu dana mogao baš toliko nazadovati.
Znamo koliko je Zlatna generacija bila ovisna o igrama Modrića i Brozovića, ali samo se jedna istinska promjena u momčadi dogodila. U šest “opjevanih” utakmica Vatrenih opjevanih u uvodu teksta igrao je “pravi” Ivan Perišić. Igrao je baš svaku minutu – 600 od 600 (dva produžetka). Nije zabio gol u tih šest utakmica (u dvije je čak igrao i lijevog beka), ali je svojom hitrinom, te svjetski prepoznatljivim i moćnim dugim sprintom mijenjao ravnotežu na terenu i ritam igre Vatrenih.
Protiv Turske smo po prvi put igrali bez Perišića koji je mjesec i pol ranije potrgao ligamente koljena. Bili smo spori i bezidejni, bez sposobnosti da promijenimo ritam, da trkom i sprintom uneredimo zadnju liniju turske obrane. Bez Perišića nema tko to napraviti, nemamo igrača koji igra na takav način. Mogao je to eventualno Oršić, na nešto nižoj razini, ali i Oršić je bio ozlijeđen. I njega i dalje nema.
Kad je na terenu bio Perišić u pravoj formi, Modrić, Kovačić i Brozović automatski su mogli igrati bolji nogomet. Perišićev stil igre donosio im je i više prostora i više rješenja. Možemo se složiti da su na Euru Modrić i Brozović igrali ispod razine najboljeg veznog reda u svijetu, ali moramo biti svjesni da je i njima daleko teže igrati kad si sterilan u zadnjoj trećini terena, kad nemaš kome dati loptu u dubinu.
Perišić se na Euru vratio u momčad, ali daleko od prave forme, nespreman da uđe u svoj prepoznatljivi sprint. I Hrvatska je nastavila sa sporim napadima u kojima je kronično nedostajalo brzine, sprinteva i dubine. Nije slučajno Perišić najbolji hrvatski strijelac na velikim natjecanjima – 10 golova, ali i 7 asistencija. Najbolji strijelac i najbolji asistent u hrvatskoj povijesti Eura i Mundijala!
Perišić ima 35 godina, a valja znati da je malo krilnih igrača u svijetu koji u toj dobi igraju na vrhunskoj razini. Može li nakon tako teške ozljede i s toliko godina vratiti onu svoju fenomenalnu moć? Teško je reći, ali sigurno smo da će mu trebati vremena, takve stvari ne možeš vratiti u mjesec ili dva. I sigurno smo da se Perišić neće predati, premda je upitno hoće li ostati u reprezentaciji.
Bolna je spoznaja da ga nadoknaditi ne možemo. Neki prozivaju Dalića zašto na Euru nije dao šansu Marku Pjaci ili Marcu Pašaliću, ali Dalić ih je svaki dan imao na treninzima. Da su mu ponudili “štofa”, dao bi im valjda priliku. Ne vjerujemo da se toga bojao. Napokon, igrali su Luka Sučić (više) i Martin Baturina (manje), koji su još neiskusniji i ajmo reći novi u reprezentaciji.
Dalić je jutro nakon ispadanja s Eura poručio kako Vatreni trebaju remont u kojem bi dobili brzinu i okomitost jer bez toga nema modernog nogometa. Tu brzinu i okomitost više od svih donose ofenzivci, centarfori i krilni igrači. Kakvih nama kronično nedostaje. Zlatna generacija Vatrenih na svom je igračkom vrhuncu realno bila u Rusiji 2018., gdje smo osvojili srebro. U napadu su igrali Mandžukić, Rebić i Perišić. Fenomenalna kombinacija moći, brzine, agresivnosti, driblinga… Nogomet koji su njih trojica tada igrali i danas slovi modernim.
Mandžukić se nažalost s Vatrenima oprostio odmah nakon Rusije, Rebić je zbog teško objašnjivog napada na Dalića skinut s popisa još nakon Eura 2021. “Posljednji Mohikanac” ofenzivnog modernog nogometa na svjetskoj razini ostao je Ivan Perišić, a rekli smo da njega realno nemamo već devet mjeseci.
Ne može Dalić biti taj koji će “izmisliti” novog Perišića, ne može to niti jedan izbornik na svijetu. Neki novi Perišić mora se stvoriti u klubu, pa onda brusiti u reprezentaciji. Sada ga nemamo na vidiku. Možda će to za koju godinu biti Marco Pašalić, Biuk, Šotiček, ili Rukavina… Možda i Frigan prije njih. Možemo se nadati da će se i Pjaca nakon dobre sezone u Rijeci vratiti na nekadašnje razine, zašto ne i Mislav Oršić?
Premda ne dvojimo da bi Dalić bez puno razmišljanja potpisao da se Ivan Perišić vratio tamo gdje je stao prošlog ljeta. Istina je, ima 35 godina, ali bio je zlata vrijedan Vatrenima. Jedinstven i neumoljiv. Igrač za najveću scenu. Nenadoknadiv!
