Ova sezona Rijeke, barem otkad je lige 10, na kraju ipak neće biti povijesna. U četvrtoj ovosezonskoj, posljednjoj utakmici protiv Dinama, domaćin je na Maksimiru konačno stigao i do prve pobjede ove sezone nad Bijelima.
Da je tko zna kojim slučajem Rijeka izvukla barem bod, ova sezona bila bi pravo pub kviz pitanje gdje se traži godina, odnosno ligaška sezona u kojoj Rijeka niti jednom nije pokleknula pred višestruko skupljim i povijesno gledajući znatno uspješnijim protivnikom. Ipak, Rijeci je to u ovom trenutku najmanji problem, onaj puno veći jest onaj aktualan, izabranici Radomira Đalovića po treći su put zaredom položili oružje pred protivnikom, gol-razlika od 0:5 u ta tri dvoboja najbolji je pokazatelj aktualnog stanja u momčadi s Rujevice, koja i dalje ima sve u svojim nogama!
Porazu unatoč, Rijeka je i dalje vodeća momčad prvenstva, Osijekov trener Simon Rožman ispunio je obećanje dano na Rujevici, no njegova momčad išla je “na glavu” protiv Hajduka isključivo radi “vlastite kože” i nezavidne situacije u kojoj se njegova momčad našla. Zlobnici bi rekli da Rijeka niti jednom dosad nije iskoristila kikseve i povoljne rezultate protivnika, pa zašto bi drugačije bilo i u Zagrebu, s iznimkom da je ovog puta po prvi put izgubila i u derbiju, odnosno u srazu s direktnim konkurentom za naslov prvaka.
Nepošteno bi bilo cijelu jednu sezonu, bude li u konačnici ova utakmica odlučivala o tome, staviti u jedan itekako očiti, ali nedosuđeni prekršaj vrijedan žutog kartona i igranja s igračem više gotovo pola sata. Bijeli su imali toliko prilika kroz sezonu odvojiti se od svoje konkurencije u onim “malim” utakmicama da nema smisla tražiti alibije zbog jednog nenamjerno nedosuđenog prekršaja. Uostalom, zar je netko pomislio da će Dinamo na svom Maksimiru, kao višestruki prvak Hrvatske i najjači “igrač”, imati sudački kriterij koji bi mu išao na štetu? I puno bolji, iskusniji suci od vrlo dobrog Patrika Kolarića nisu bili imuni na važnost dvoboja igranom pred vrlo dobro popunjenim maksimirskim tribinama, stoga “dežurnog Pedra” ne treba nikako tražiti tamo gdje mu nije mjesto.
Sve ono dobro što se Rijeci dogodilo kroz sezonu, dogodilo se isključivo radi vrlo dobrih do sjajnih igara momčadi koja nije stvarana da bi bila prvak, no spletom okolnosti i brojnim posrtajima konkurencije uz određenu vlastitu dozu kvalitete, izabranici Radomira Đalovića najviše su dosadašnjih kola aktualne sezone proveli upravo tamo – na prvoj poziciji, gdje se i danas, koliko god to paradoksalno zvuči nakon trećeg poraza zaredom, nalaze.
I baš kao što je momčad predvođena trenerom i ostatkom stručnog stožera “kriva” za sve one sjajne stvari koje su prezentirali za sezonu, jednako toliko snose i odgovornost za tri poraza zaredom u dijelu sezone kada se “lome koplja” i kada se trebao napraviti završni čin (niz pobjeda) prema tituli prvaka. Još 18. travnja Rijeka je u cijeloj sezoni imala upisana svega tri poraza. Uoči 30. kola i gostovanja u Puli, Bijeli su, statistički gledano, gubili u prosjeku svega jednu utakmicu u 10. kola… Deset dana kasnije Bijeli su udvostručili broj poraza na svom kontu, znate onu staru poslovicu o kravi koja puno mlijeka daje, ali…
Srećom ili ne, do kraja prvenstva ostala su još svega četiri kola i Rijeka, želi li i dalje odlučivati sama o svojoj sudbini, više nema pravo niti na jedan kiks! Ako već ne zbog vlastite želje za pobjedama i trofejima, a onda radi tisuća navijača koji Rijeku od prvog kola jednako bodre i nose ka pobjedama. Nakon onog epskog poraza u Ljubljani, Rujevica je itekako pljeskala i navijala za svoje ljubimce koji su protiv Dinama (1:1) bili bliže pobjedi i (očito) sami sebi pokazali da nisu zaboravili igrati nogomet, da mogu i znaju. Što god da su tada napravili Đalović & CO., što god da su tada rekli svojim igračima, kakav god da su program (što sportski, što psihološki) provodili – krajnje je vrijeme da se napravi isto, ako ne i bolje od toga!
Koliko god predsjednik Rijeke ponavljao da ova momčad nema imperativa, ona ga je sama sebi stvorila – jer je prva četiri kola prije kraja prvenstva. I bila bi epska šteta da to i ne potvrdi. Bez obzira na silne nedostatke, što igračke u kojima je najmanje kriv trener Đalović, što psihološke (jer kako drugačije objasniti niz poraza u najvažnijim trenutcima), ovi momci imaju rijetku priliku postati dio slavne povijesti, biti pobjednici ili ostati – prolaznici.
