Baš smo se nekako jadno osjećali nakon što smo pogledali utakmicu Švicarske i Italije. Bili smo još više razočarani nego u ponedjeljak kad smo se oprostili od Eura. Prvo nam je prostrujalo kroz glavu:
“Pa, kako smo mi ispali od te Italije?”
Dugo pratimo nogomet i ne sjećamo se slabije talijanske vrste od ove današnje. Toliko tehnički nedorečenih igrača, toliko malo talenta u momčadi Luciana Spallettija. I da, Italiju je oduvijek krasila čvrsta, maksimalno disciplinirana igra, s jasnom vizijom igre. Talijanska obrana znala je djelovati neprobojno, gotovo uvijek sigurno, superiorno. Kad ponekad i nije išlo prema naprijed, barem se nisu primali golovi. Na ovom Euru niti te poznate igre Azzurra nije bilo.
Italija je u Njemačkoj izgledala kao “vegetarijanska pizza”, bez pravih sastojaka, okusa i mirisa. Talijani su u Njemačkoj izgubili status europske nogometne velesile. Totalno je podbacila, gotovo je za nevjerovati da je branila naslov prvaka Starog kontinenta.
Švicarska ih je doslovno pregazila. Izgledali su dečki Murata Yakina kao “space shuttle” u odnosu na Spallettijevo društvo. Jedan, jedan jedini udarac uputili su u okvir vrata Talijani, tamo negdje u 73. minuti!? Kako li su samo nemoćno djelovali. Taj Federico Chiesa, koji je nama stvarao probleme, uglavnom je mahao rukama i stalno nešto prigovarao suigračima, El Shaarawy kao da nije postojao, Scamacca ništa, kao niti Retegui… Onaj Zaccagni, čija je desnica Hrvatsku poslala doma? Isto ništa, nemoćan kao riba na suhom. Talijani su djelovalo kolosalno loše.
I sad se zaista moramo zapitati, nakon svega što se dogodilo s Vatrenima na Euru, kakvi smo to zapravo mi? Prije prvenstva se stalno u eter bacala priča da smo zalutali u “skupinu smrti”. Mislilo se, naravno, na Španjolsku i Italiju. Međutim, “smrt” je bila samo La Roja, Italija nije. Ili jest, kako postavite stvari. Azzurri su stvarno izgledali – mrtvi. A Hrvatska nije uspjela niti takve “mrtvace” pobijediti, dozvolila im je da zadnjim udahom pred konačno umiranje na utakmici sa Švicarskom ugase sve naše nade i želje, da oni pokopaju nas umjesto mi njih.
Nakon odgledane utakmice Švicaraca i Talijana, nekako se sad može hrvatski nastup u Njemačkoj gledati kroz još tamnije naočale nego do sada. Talijani su djelovali kao zombiji, živi mrtvaci koji sad doživljavaju ogromne kritike medija i tamošnje javnosti, s njima se doslovno mete pod, ali oni su ipak, za razliku od nas, prošli skupinu, igrali su osminu finala. Hrvatska se, pak, oprostila u skupini u kojoj su bili oni. Ako su oni totalno razočaranje, mi smo onda još veće.
Iskreno, nekako smo priželjkivali da Talijani prođu preko Švicarske. Bilo bi nam lakše. Da se barem imamo za nešto uhvatiti, da možemo kazati da smo, eto, ipak ispali od reprezentacije koja je uhvatila četvrtfinale, da možemo kazati onu standardnu floskulu:
“Talijani su ipak Talijani, nogometna velesila”.
Bila bi to barem nekakva utjeha. Ostali smo i bez nje. Na Europskom prvenstvu ostali smo i bez rezultata i bez utjehe, pa možemo onda zaključiti tu tužnu priču. Ako se ne sjećamo lošije Italije na velikim natjecanjima, ne sjećamo se niti lošije Hrvatske. Hrvatska i Italija su svakako jedna od najvećih razočaranja Europskog prvenstva u Njemačkoj. S tim da su Talijani, s obzirom na to da su prošli skupinu, ipak manje. Drugi i treći na svijetu, te prvaci Europe, koji titulu neće braniti, ispisali su tamne stranice svoje nogometne reprezentativne povijesti. S tim da nas, naravno, baš briga za Talijane.
