Prvenstvo je lakše osvojiti nego li ga obraniti, s te strane trener Đalović u novu je sezonu ušao nešto drugačije nego lani. Put od pomoćnog trenera do čelnog čovjeka struke, koji u svojoj premijernoj sezoni na klupi osvoji dvostruku krunu, kao da je pisan za scenarij nekog popularnog američkog “blockbustera”. Silna energija i odnos s igračima te publikom Đalovića su brzo promovirali u jednog od najpopularnijih likova kluba, postao je personifikacija svega onog što Rijeka jest.
Vječni “underdog” s vječnim sumnjama u mogućnosti u odnosu na rivale, taj sklop i mišljenje o Rijeci u ostatku sportske Hrvatske pretvorio je Đalović u svoju veliku prednost, igrače na teren slao je “nabrijane” poput gladijatora u rimskim arenama, na kraju je okrunjen lovorikama slave i pljeskom puka jer to je i – zaslužio.
Uvijek dostupan, simpatičan, silno energičan i medijski zanimljiv, Đalović je osvojio i publiku, ne samo onu riječku, njih je osvojio odavno i baš to bi mu trebala biti nit vodilja i u novoj sezoni. Ne mora se svidjeti (baš) svima, no benigna pitanja ili konstatacije (riječkih) novinara doživljavati kao napade na Rijeku (ili na sebe) ili pričati o nečemu što ne stoji (da nitko od novinara nije istaknuo sudačke pogreške protiv Ludogoreca) nešto su što kod Đalovića odaje nervozu.
Jesu li tome razlog velika očekivanja, potvrda svega onog što je napravio, (ne)uspjeh u Europi, nedostatak određenih igrača u kadru (prema vlastitim riječima) ili nešto drugo, nije niti bitno. Velik je teret po(d)nio prošle sezone, on i stručni stožer koji su Rijeku doveli do Olimpa, no što prije shvati da baš nitko ni njemu niti Rijeci ne želi loše (barem od svih prisutnih novinara nakon utakmice protiv Slavena), već upravo suprotno, utoliko će mu biti lakše “nositi” sve ono što što ga čeka u novoj sezoni. Kao trener prvaka, kao trener koji iza sebe ima dvostruku krunu, koju mu nitko ne može (niti želi!) oduzeti.
