Jedna od novih praksi suđenja (na globalnoj razini) jest da pomoćni suci ne pokazuju zaleđe, nego dopuštaju da se akcija odigra do kraja. Potom ili mašu zaleđe ili ostaju pri svojoj odluci, naravno uz potvrdu iz VAR sobe. Ta je praksa općenito gledano dobar izbor, jer se pokazalo u više navrata da su mahanje nekih pomoćnika bila pogrešna. Dobro je i kad glavni suci puste akcije, iako je pomoćnik mahao, jer time dopuštaju mogućnost da VAR ispravi lošu procjenu.
Ono što ta praksa donosi kao nuspojavu je krajnost. Ona se ogleda u tome da pomoćni suci puste neku u startu možda neopasnu akciju, ili daleko od gola, iako je vrlo očito višemetarsko zaleđe. Te akcije znaju potrajati duže, sa više duela, nervoznim reakcijama igrača, a kad završe pomoćni pokažu zaleđe. U takvim situacijama mogu se dogoditi ozljede, startovi za kartone i drugo, što se moglo spriječiti sa označivanjem evidentnog zaleđa…
U SHNL-u je sve sporno klubovima, trenerima, igračima i navijačima, čak i onda kada je sve po oku kamera vidljivo. To je dio naše kulture življenja nogometa, jer se nekad i evidentno tretira kao mutno, uz teorije urota, a što bismo sve mogli svrstati pod okvir dubokog nepovjerenja. Za tako nešto, nažalost, naša sudačka organizacija, odnosno nogometna obitelj uopće, dala je puno povoda kroz protekla desetljeća. Čak i kada je VAR u pitanju, u početku hvaljen i činilo se relaksacijski alat za SHNL-ove kronične boljke sumnji i posljedičnih polemika. No, kako se u tom protokolu dogodi i to da glavni akteri sudačke priče “naknadnim montažama” tumače neku spornu situaciju koja je izazvala žestoke polemike i sumnje, onako kako njima odgovara, posve je jasno da se samo osnažuju sumnje…
Ovom prilikom su se strasti uzburkale do najviših razina nakon utakmice Hajduka i Lokomotive u Splitu. Spornim se tretirao prvi pogodak (Rebić) domaćina, a VAR je procijenio da je regularna pozicija asistenta (Livaja). Pri tom se na tvu pokazala snimka strijelca, koji nije djelovao sporan, a nije pokazana snimka sporne pozicije asistenta. Kad se to tako postavi, onda je već u startu povod za sumnje. Kada onda službeno tumačenje ostane nedorečeno tri dana, koliko je trebalo “komisiji”, odnosno šefu sudaca Layecu da donese (svoj) pravorijek, nije čudno da su sumnje potrošene i postale u strastvenoj javnoj polemičnosti “potvrde mućkanja”.
Zašto sudačkom šefu, koji sam određuje tumačenja a onda ih suradnici pišu na hrvatski jezik za “analizu”, treba toliko vremena da reagira? Moguće je da Layec misli da to tako ide, čeka se završetak svih utakmica, pogleda sporne situacije i stvara stav, te potom plasira u javnost.
Možda je to tako u nekom drugom nogometnom okruženju normalno, ali Francuz nikako da shvati da HNL živi u Hrvatskoj. Ona ime neke druge standarde, koji možda jesu nelogični ili neracionalni u odnosu na druge zbilje. No, takvo nam je okruženje i njemu se, u pozitivnom pristupu tako treba i prilagoditi. Pozitivno bi bilo da se prije reagira i ne dozvoli raspirivanje svekolikih negativa oko suđenja. Ove naknadne analize, na stranu nekad i nerazumjevanje tog tumačenja, sigurno ne doprinose smirivanju tenzija. Naprotiv…
U Italiji, gdje su sumnje u suce izrazite i kronične, pokušava se otvorenijom komunikacijom smanjiti prostor za polemike i pojačati povjerenje u suce. Njihov povjerenik Rocchi dolazi u emisiju VAR OPEN, tv DAZN-a, koji su nositelji TV prava Serie A, te tumači (analizira) sporne situacije. Zanimljivo je kako je na vrlo negativnu reakciju Igora Tudora, koji se požalio na krivu odluku suca (sa razlogom) protiv Verone, reagirao Rocchi.
– Tudor ima potpuno pravo jer je sudac pogriješio. Ali bilo bi mudro da snizi tonove, jer ako ne se stvari pretvaraju u “tučnjavu” i to nema smisla…”.
U Serie A se od ove sezone pribjeglo i drugom protokolu kako bi se doprinijelo transparentnosti odluka sudaca i VAR-a. Naime, suci nakon što pogledaju na monitoru spornu situaciju, odmah na terenu publici i svim akterima preko razglasa objave razlog svoje odluke.
