Kada osvojite, prilično neočekivano, dvostruku krunu u hrvatskoj nogometnoj konkurenciji, sasvim je logično da se osjećate posebno. Kada radost osvajanja podijelite s tisućama navijača, sugrađana, mladima i starijima, u jedinstvenom klupku sreće, to je za vlasnike i(li) upravljače nekog kluba apsolutno najbolji dio priče. Sve ono što ih muči tijekom cijele godine, i svih godina u kojima brinu o jednom sportskom kolektivu, vladari zaborave u tom kolopletu emocija s masama. Jednom je jedan uspješni talijanski poduzetnik, koji je vladao u jednom od tih klubova, kazao…
– Taj trenutak kada san postane stvarnost i dođe do erupcije sreće navijača zajedno sa svim klupskim akterima, to je jednostavno savršeno. Postoji samo jedan problem. Kratko traje! Čak nemate vremena dan-dva poslije srediti teški mamurluk…
Damir Mišković, gazda Rijeke, mogao bi o tome još koju emisiju tumačiti onima kojima je, nerijetko, teško pojasniti njegove ili poteze bilo kojeg vlasnika-upravljača nogometa u Hrvatskoj. U prošloj sezoni, kada su Mišković i Rijeka investirali veliki novac za svoje (HNL) prilike, u trci za naslov i kup trofej s Dinamom, ostali su kratkih rukava.
Nije da Mišković, kako je pokazivao u proteklih desetak godina svoje vladavine u Rijeci, s nizom trofejnih potvrda, nije znao kako se treba postaviti u određenom slučaju. No, unatoč tome, bio je pod paljbom kritičara i u riječkom okruženju, zato jer je ovu sezonu odlučio ono što je u stvari morao odlučiti, a to je vraćanje zaduženja koja se nisu oplodila ni trofejima i još manje europskim prihodima. O.K., svugdje su i javnost i pogotovo navijači fokusirani na natjecateljske ambicije i rezultate, ali bilo bi za očekivati barem u Hrvatskoj, gdje su ulaganja u profesionalni nogomet na razini “statističke greške”, da ljudi razumiju realnost HNL klubova. Pogotovo analitičari, koji bi se po definiciji morali držati argumentiranih teza, a ne trendovskih, da ne kažemo prigodnih tumačenja za opće sviđanje masama…
Damir Mišković je, povremeno se pojavi u javnosti, spreman odmah prodati NK Rijeku, pogotovo kada se pojave glasine kako razni bogati, da ne kažemo milijarderi, obilaze Rujevicu. Postavimo logično pitanje: Je li zbilja Damir Mišković željan da se što prije rastereti “rudarskog posla” kojim će visoko konkurentnom držati Rijeku u HNL okvirima, uz hrabriji pogled na Europu? Djeluje nam prilično realno da čovjek koji je nedavno obilježio 60. rođendan, a očito je u “radnom životu” stekao veliki imetak, promišlja kako je vrijeme da se možda više uživa u plodovima svog radnog vijeka.
U tom kontekstu, pretpostavka je da bi Mišković ozbiljno uzeo u obzir ono što je u više navrata javno naglasio: prodao bi Rijeku odmah boljem kupcu, odnosno onome koji bi jamčio da će uložiti više nego što sada klub može i koji će podići Rijeku na višu razinu. Što je onda problem u kontekstu eventualne prodaje da klub, koji je Mišković u prošlih 13 godina od ruba bankrota podigao do razine drugog najuspješnijeg kluba HNL-a, ali koji je sposoban dva puta pred Dinamom (i Hajdukom) uzeti dvije dvostruke krune, do sada nije dobivao dovoljno dobre konkretne ponude zainteresiranih kupaca?
Koliko god se u javnom diskursu širila teza kako je u nogometu veliki biznis, ona je za svjetska tržišta realnost, no za hrvatsku stvarnost to je (još) nedosanjani san. Zašto? Prije svega i najviše zbog činjenice da je hrvatsko tržište i nogometno okruženje skučeno. Svaki onaj subjekt koji se pojavi s idejom da kupi neki od hrvatskih klubova, relativno brzo hladi želje uzimajući brojke.
Uzmimo primjer Rijeke, koja je dobrostojeći klub u našim okvirima, ima svoj kamp i stadion, postojanu publiku i kontinuitet. Takav klub bi bio zanimljiv nekom inozemnom kupcu kada ne bi u startu morao izdvojiti iznos od 30-ak milijuna eura (to se iznosilo kao vrijednost kluba, uključujući nekretnine) samo da stekne vlasništvo. Potom za jednu sezonu treba osigurati najmanje 15 milijuna za razinu aktualne ambicije ili 5-10 više za neku ambiciozniju sezonu. Znači u startu govorimo o 50-60 milijuna eura ulaganja.
Kako neki poslovni subjekt može oploditi toliko početno ulaganje ako klub novac zarađuje od transfera (veći dio) te ulaznica, TV-prava i suvenira (manji dio)? Prodaja igrača automatski umanjuje šanse ambicije i eventualnih europskih zarada. Prodaja ulaznica, TV-prava i dresova (par sto komada, kako je kazao Mišković) je takva da već sada dostiže maksimume mogućnosti.
Ostaje dakle neki poslovni popratni pothvat, recimo gradnja zgrada i stadiona, iz kojih će se prihoda crpiti zarada i određeni dio vraćati u klupsku blagajnu…
Damir Mišković, dakle, teško može očekivati jačeg ulagača od sebe, a koji bi ga kao Riječanina, emotivno vezanog za klub i okruženje, privolio da mu proda većinski paket dionica. Realnije je očekivati da bi u nekoj varijanti mogao napokon pronaći nekog novog suulagača, kao svojevremeno Volpija, koji će mu olakšati brigu oko Rijeke i omogućiti nešto veća ulaganja u momčad i posljedične ambicije. No, tko zna, možda se jednom i tu vlasnik Rijeke pokaže vještijim od svih drugih aktera HNL-a, pa osigura klubu moćnijeg (su)vlasnika….
No, postoji i onaj dojam kako je Mišković poslovnjak voljan prodati klub, ali je Mišković Fiuman manje sklon tome. Pogotovo kada se napuni energijom kao u prošlim tjednima, u dvostrukom slavlju trofeja. Ukazuju činjenice svjetskih over 60, koji su financijski zbrinuti do kraja života, da im treba nešto što će ih strašću puniti u svakodnevici. Nogomet jest strast, neizvjestan film u kojem se ne može kupiti sigurnost scenarija. Uz to ide i pitanje taštine, odnosno javne prisutnosti. Ona u teškim trenucima smeta i nameće pitanja “što to treba”, ali kad je nema, što je čovjek stariji i situiraniji, to mu više nedostaje. Zato je za Riječane dobro dok je strast Miškovića Fiumana jača od racionalnosti Miškovića poslovnjaka. To će značiti da će biti i dalje konkurentni, a svi i sve ostalo kao nada za bogatiju sutrašnjicu, jesu i do daljnjeg ostaju, priča o nestvarnosti…
