Oni koji čašu gledaju kao polupraznu, spremni na vječni “hejt”, reći će da je novi ugovor HNS-a oko TV i marketinških prava na razdoblje od pet godina, odnosno zaključno s natjecateljskom godinom 2030./‘31., težak ukupno 59,2 milijuna eura, porast od tek šest ili sedam posto u odnosu na postojeći (cca. 44 milijuna eura na četiri godine), no priča, naravno, nije tako jednoslojna.
Istina, dok inflacija galopira, ovaj pomak i izglasavanje “da” ponudi Hrvatskog Telekoma i SuperSport kladionice čini se, na prvu, mizernim pomakom, no kada u kontekst stavite da u svijetu općenito vlada trend padanja TV prava, a pogotovo i onaj jedan davni, vrlo zanimljivi ugovor iz 2014. godine, koji je uvelike formirao kasnija licitiranja, onda bi čašu ipak trebalo promatrati kao – polupunu. Konačno, oba zadnja ugovora hrvatskim klubovima počela su donositi opipljivi profit. I tu, bezdvojbeno, ne može se naći (teži) prigovor, konačno i stoga što je tržište to koje diktira i uvjete i cijenu. Teško je, naime, pojmiti da je u Savez, recimo, stigla jača ponuda od ove, pa da je – odbijena. I na svemu tome, Marijanu Kustiću i cijelom timu u Savezu treba “srebrićevski” reći – čestitam.
Postoji, međutim, još jedna, možda i bitnija točka od ove koja se izglasala u Hiltonu u srijedu. Uz zveket pjenušave zdravice oko novih prava, ključni ljudi hrvatskog nogometa, naime, donijeli su odluku da se od sezone 2026./‘27. vraćaju “B momčadi”, ali ovoga puta, dekretom, u drugi rand natjecanja, točnije u Prvu NL. Iako to nije službeno priopćeno, odredba po kojoj se ta liga od one sljedeće sezone širi na 16 članica, u odnosu na današnjih 12, tome daje za pravo. Rekli bismo: aleluja. Ta zdravica, primarno rudarska jer se oko nje ne vrte milijuni, već spuštanje u okno proizvodnog procesa i mukotrpno stvaranje, čak je i važnija od prve.
Odluka, pritom, kasni i u cijelom procesu izgubila se još jedna godina. Što je puno. Prvo: kada su se početkom ove godine intenzivirali sastanci između klubova i saveza, Savez je inzistirao da se kreće od četvrtog ranga natjecanja, iako su klubovi, na čelu s Dinamom, s debelim argumentima prezentirali da start s dna jednostavno nije dovoljno poticajan za one najnadarenije, a da ujedno takav projekt godišnje stoji oko 600 tisuća eura. Ipak, negdje u veljači iz Saveza je stigla depeša: ili tako ili nikako.
Da se tada, naime, krenulo u pregovore s drugoligašima, onda se ne bi stvorila druga neugoda, stvorena, hajdmo biti iskreni, efektom Zvonimira Boban. Novi ideolog Dinama, naime, krenuo je u oštri presing kako bi se najvećim proizvođačima omogućio ulazak u drugi rang natjecanja, Prvu NL, a njegov argument, ojačan karizmom, odjednom je komisije Saveza naveo na uzmak i “solomunsko” rješenje: može, ali drugoligaši moraju pristati.
Činilo se tada da će inicijativa uroditi plodom, jer uz apsolutno neoborive dokaze kako se ukidanjem “B momčadi” izgubila proizvodnja, Prva HNL je ostarjela, a druga liga ostala u bespomoćnom i beskorisnom vakuumu natjecateljske i proizvodne, Dinamo i Hajduk bili su spremni na četiri godine obvezati se uplatama teškim 450 tisuća eura po sezoni, odnosno 3,6 milijuna eura u kompletu. Ipak, Rudeš kao kolovođa rekao je “ne”, stavljajući kontekst na protočnost, a iako su i Dinamo i Hajduk pristali da mogu ispasti, Joe Šimunić kao predsjednik zagrebačkog drugoligaša kao predvodnik je ipak spustio rampu. I time, eto, drugoligašima “izbio” stotinjak tisuća eura godišnje iz džepa. Ma, ima se, može se.
A sada je i savez “saltom mortale” priznao pogrešku, vratio “B momčadi” i jasnim dekretom jasno poručio drugoligašima da su ispali – smiješni. Ta odluka, dakle, jedina je ispravna. Kao što je bila suluda ona da se “B momčadi” gase. Jest, ona priča otprije tri i više godina imala je sustavnih grešaka u propozicijama, ali, samo ovlaš, produkti odonda danas spadaju u istaknute (i domaće!) aktere domaće nam scene: Valinčić, Jurišić, Omerović, Jelenić, Špikić, Sahiti, Pršir, Nejašmić, jučer Crnac…
Ta cijela priča, u prijevodu, imala je smisao jasne proizvodnje, a otkad je ugasla nakon odluke Saveza da se iz drugog ranga spusti u treći, što klubovima nije odgovaralo, Prva HNL uz starenje je počela sve više zbrajati strance sumnjive kvalitete. Druga je liga, ponavljamo, u najmanju ruku ostala posve besperspektivna.
Pohvalno je, stoga, što je Savez shvatio grešku, ali zbog još jedne nove godine zastoja i čekanja strši jasno pitanje: hoće li i drugoligaši priznati svoju, budimo nježni, omašku?
