U Srbiji traje utrka s vremenom. Do početka međunarodne izložbe Expo 2027 ostalo je svega godinu i pol dana, a projekt koji vlast u Beogradu naziva „najvećim u povijesti zemlje“ već je postao simbol dubokih društvenih podjela i političke napetosti.
Predsjednik Aleksandar Vučić najavio je da će Expo koštati između 17 i 18 milijardi eura, no pojedini ekonomski analitičari procjenjuju da bi se konačna cijena mogla popeti i do 20 milijardi eura, iznos koji bi Srbiju mogao zadužiti desetljećima.
Izložba se gradi u Surčinu, na oko 280 hektara zemljišta, a obuhvaća izgradnju paviljona, konferencijskih dvorana, stambenih kompleksa, nacionalnog stadiona te nove prometne infrastrukture.
(Ne)moguća misija
Prema planu, sve mora biti završeno do 1. prosinca 2026., što mnogi građevinski stručnjaci već sada nazivaju nemogućom misijom. U projektu sudjeluju i kineske građevinske kompanije, dok se domaće firme bore s kašnjenjima i rastom troškova.
Vučić tvrdi da će Expo donijeti gospodarski procvat, milijarde eura investicija i globalnu afirmaciju Srbije. No, kritičari upozoravaju da je riječ o političkom projektu bez jasne računice i transparentnosti.
Dio stručnjaka podsjeća da slični spektakli u drugim zemljama često završe kao „bijeli slonovi“, monumentalni objekti koji nakon završetka događaja ostaju prazni i skupi za održavanje.
Srbija je već sada na rubu proračunskih mogućnosti. Javni dug dosegao je gotovo 39 milijardi eura, a dodatno zaduženje za Expo moglo bi ozbiljno ugroziti fiskalnu stabilnost zemlje.
Europske analize upozoravaju da bi financijski pritisak mogao biti jednak onome koji je Grčku gurnuo u dugogodišnju krizu nakon OI-a 2004. godine. Vučić, međutim, sve sumnje odbacuje, ponavljajući da će „Expo promijeniti lice Srbije“ i otvoriti tisuće novih radnih mjesta.
Val nezadovoljstva
No, građevinski radovi suočeni su s brojnim zastojima. Prosvjedi studenata i građanskih inicijativa tijekom protekle godine dodatno su usporili izgradnju. Val nezadovoljstva započeo je nakon tragične nesreće u Novom Sadu krajem 2024., kada je urušavanje nadstrešnice željezničke stanice usmrtilo petnaest osoba.
Taj događaj razotkrio je sustavne propuste u nadzoru javnih radova i potaknuo lavinu optužbi za korupciju u građevinskom sektoru. Od tada traju prosvjedi protiv vlasti, koji su u više navrata blokirali ključne prometnice i gradilišta.
Zbog političkog pritiska, Vlada Srbije morala je povući prijedlog zakona o posebnim procedurama za Expo, koji je omogućavao zaobilaženje klasičnih javnih natječaja. Taj je potez izazvao još veće nepovjerenje javnosti, jer je otkrio razmjere političke kontrole nad cijelim projektom.
Dok vlast inzistira da se radi o „projektu za narod“, oporba upozorava da je riječ o „projektu jednog čovjeka“.
Unatoč službenom optimizmu, sve više analitičara vjeruje da će Srbija teško ispuniti sve zadane rokove. Čak i ako radovi budu dovršeni na vrijeme, pitanje je što će ostati iza glamura svjetske izložbe.
Održavanje infrastrukture, amortizacija i troškovi neiskorištenih objekata mogli bi dodatno opteretiti državni proračun, dok će koristi za gospodarstvo biti upitne i kratkoročne.
Tri moguća ishoda
U javnosti se sve češće spominju tri moguća ishoda. U najboljem slučaju, Srbija bi Expo mogla iskoristiti za stvarni urbani i gospodarski iskorak, ako se objekti nakon 2027. pretvore u funkcionalne turističke i kongresne centre.
U realnijem scenariju, projekt bi bio proveden uz velika prekoračenja troškova i ograničen učinak. No, najcrnji scenarij, onaj kojeg se pribojavaju ekonomisti i dio vladajuće elite, podrazumijeva dugotrajni financijski slom i desetljeća otplate duga koji će pasti na leđa građana.
Vučićev Expo 2027, zamišljen kao simbol modernizacije Srbije, tako bi mogao postati teret generacija koje dolaze. Umjesto da uđe u povijest kao „svjetska pozornica Srbije“, postoji realna opasnost da se Expo pretvori u podsjetnik na razdoblje neodrživih ambicija, golemih dugova i propuštenih prilika.
