„Pravoslavna kominterna“
Nakon pada / rušenja velikosrpskog (proruskog) političara Slobodana Miloševića 5.10.2000., na vlast je u Srbiji došao proeuropski političar Zoran Đinđić. Misija mu je bila – ukloniti sve prepreke koje su priječile put Srbije ka Europi.
No, u tome nije uspio – naime, ubijen je 12.3.2003. od strane srbijanske „duboke države“. Naime, atentat na njega je izvršio pripadnik Jedinice za specijalne operacije (SDB RS). Riječ je o postrojbi čiji su zapovjednici osuđeni na Sudu u Den Haagu (MKSJ), zbog počinjenih ratnih zločina u RH i BiH.
U tom je kontekstu za istaknuti Đinđićev općeniti stav glede – srpskih radikala. Naime, kazao je da oni nisu stranka, nego virus, te kako Srbiji, dok je Srpske radikalne stranke (sada preimenovana / „preobučene“ u SNS), uopće nisu potrebni neprijatelji, jer radikali umjesto njih vrše destrukciju države a posebno destrukciju srpske tradicije, pristojnosti, poštovanja, kulture, tj. svega onoga što jednu zajednicu drži na okupu.
Kazao je i kako je lako postavljati populističke zahtjeve pred srpski narod, no hrabrost bi bila u tome da se narodu kaže istina!
Vučićevi jurišni odredi: Na koga li će to jurišati ‘lojalisti’?
Studentski i narodni bunt u Srbiji
No vratimo se u sadašnjost, da vidimo što je sa Srbijom nakon 20-ak godina od spomenutog atentata, naime nju opet, tj. već 13 godina, vode velikosrbi.
Dakle, prema pisanju Tomislava Markovića, beogradskog kolumniste i pisca, predsjednik RS Aleksandar Vučić - po prvi puta, otkada je došao na vlast - ne zna kako se izboriti s prosvjedima i pobunom građana. Naime, građanski bunt u Srbiji ne jenjava već skoro pola godine i nema naznaka da će uskoro prestati, štoviše tamošnja studentska pobuna je pokrenula široke slojeve društva na prosvjede i promijenila je atmosferu u društvu.
U tom je građanskom previranju posebno znakovito da studentski pokret nema lidera, pa funkcionira isključivo preko plenuma. Nema ni čvrste hijerarhije – s jednim ili s nekoliko vođa na vrhu, pa zato naprednjački režim ne može na njih primijeniti oprobane metode, u smislu fokusiranja represije na čelnike pobunjene mladeži.
Naime, Vučićevi su radikali / naprednjaci / lojalisti na razne načine pokušali neutralizirati studentske blokade. Tako su organizirali – medijski linč mnogih studenata koji su javno nastupali, zatim, gazili su okupljene studente vozilima, slali su na njih batinaše, među kojima su bili i stranački dužnosnici, prebijali su studente „bejzbol palicama“ i lomili im čeljusti, služili su se i prijetnjama, zastrašivanjem, lažima, podmetanjima, ali ništa nije upalilo…
Ipak – za sada su ti studentski pritisci rezultirali smjenom tamošnje vlade, tj. padom vlade Miloša Vučevića ali i formiranjem nove Vučićeve vlada na čelu s Đurom Macutom a kakva će ona biti – vidjet će se…
Vučićev čovjek na sastanku s Putinom obećao da Srbija nikad neće postati članica NATO-a
Nova srbijanska Vlada
Po mišljenju i drugih srbijanskih neovisnih intelektualaca, iako ova nova vlada Srbije (16.4.2025.) načelno zagovara dijalog, sudeći prema izjavama određenih ministara – izgleda da će se ona fizički obračunati s pobunom studenata i naroda. Štoviše – s obračunom već odavno prijeti i predsjednik Aleksandar Vučić.
U tom kontekstu, tamošnja analitičarka Sonja Biserko smatra da je nova vlada – „osvetnička i proruska, te kako je ona u odnosu na prethodnu – jedna regresivna postava, s obzirom da je krenula protiv intelektualne elite, optužujući je da sprema državni udar.“ Ujedno je mišljenja da će Vučić nastaviti s novim (prikrivenim) udarima na prosvjednike, nadajući se kako će ih u dogledno vrijeme neutralizirati „a u čemu neće uspjeti“.
Zaključila je kako taj proces može potrajati, iako on nedvojbeno označava kraj epohe koja je započela s Miloševićem i koja završava s Vučićem. Ustvrdila je i da će „proces otrežnjenja Srbije potrajati sigurno čitavu deceniju, ako ne i dulje.“
„Prelijevanje“ prosvjeda na RS/BiH, CG i na Sjeverno Kosovo
Dakle, vidljivo je da se tijekom posljednjih mjeseci srbijanske vlasti postupno delegitimiraju pred vlastitim narodom, odnosno da se bore za opstanak na vlasti.
Glede spomenutog, te na predviđanje da bi kriza mogla potrajati, s time da ona ujedno predstavlja i krizu ideje „rusko-srpskog svijeta“ – na Zapadnom Balkanu (ZB), otvara se mogućnost proeuropskim snagama u RS/BiH, CG i na Sjevernom Kosovu (područja koja su pod nadzorom Vučića) da je iskoriste za „prevođenje“ dijela tamošnjih Srba – s velikosrpske orijentacije, na europsku političku platformu…!?
Naime, srbijanski studenti i drugi „Evropejci“ vidno sužavaju Vučićeve mogućnosti održavanja i dodatnog remećenja regije – putem izazivanja mržnje, stvaranjem podjela, oružanim akcijama – poput one u Banjskoj na Kosovu i sl…, s obzirom na već spomenutu zaokupljenost „izvođača spomenutih radova“ u matičnoj Srbiji.
No, kao odgovor na navedene prosvjede, odnosno, po njima – na „’obojanu revoluciju’ financiranu i potaknutu od strane Zapada“, „velikosrpska je strana povukla ‘potez’ prema Ruskoj Federaciji“, shvaćajući je kao svog prvog zaštitnika:
Šerifi jašu globalno: Stižemo li to u ‘vrli novi svijet’?
Širi kontekst situacije: “Cezaropapizam” kao oblik homogenizacije Rusa i Srba
Pojam cezaropapizam se definira kao sjedinjenost crkvene i svjetovne vlasti u osobi vladara, tj. podvrgavanje crkve svjetovnoj vlasti, tako da je vladar ujedno i vrhovni poglavar crkve – primjer je srednjovjekovni Bizant, carska Rusija i Engleska.
No, danas je crkva – kao zajednica vjernika, u modernim zakonodavstvima i ustavnim porecima lišena prerogativa vlasti, i to temeljem okolnosti što svi građani ne pripadaju istim, ili uopće ne pripadaju, vjerskim zajednicama. Zbog toga su moderne države potpuno odustale od namjere da utječu na uređenje unutarnjeg života crkve, tako da je taj fenomen ostao samo kao povijesni relikt – u nekim teokratskim državama – poput Vatikana i Irana.
No, je li to baš tako kao što pišu enciklopedije, odnosno ima li još, makar natruha tih relikata (ili njihovih hibrida) i ako da, koja je njihova svrha?
‘Pravoslavna ‘kominterna’
Ovih se godina taj relikt prepoznaje u modelu funkcioniranja ruske države i crkve, s time da kraci te „pravoslavne ‘kominterne’“ dosežu i do Beograda, a iz Beograda se dalje pružaju do Banja Luke i Podgorice…
Podsjećamo da je „san o Moskvi kao o ‘Trećem Rimu’ – svjetskom centru moći“, jedna od opsesija predsjednika RF Vladimira Putina, a što raduje i ruskog patrijarha Kirila, koji se već godinama stavlja na čelo svjetskog pravoslavlja, tj. na mjesto koje po tradiciji pripada Vaseljenskom / Carigradskom patrijarhu Bartolomeju (Grku).
Gledajući kroz prizmu prethodno spomenutog fenomena, znakovito je da je nedavno (22.4.2025.) Vučić poslao svoju – „crkvenu“ prethodnicu u Moskvu. Naime, on se tamo planira sresti s predsjednikom Putinom, te otići na „toksičnu“ proslavu Dan pobjede 9. svibnja.
Konkretnije, u Moskvu je uputio dvojicu visokih klerika Crkve Srbije (SPC). Riječ je o Prvoslavu Periću (srpskom patrijarhu Porfiriju) i njegovom mentoru Mirku Buloviću (mitropolitu Irineju), kojima je svojedobno povjerio nadzor nad državnom Crkvom Srbije (SPC).
Moguće je da ih Vučić tamo šalje – sa svrhom „mekšanja“ ruskog vođe, s obzirom na njegovu (Vučićevu) „multi-vektorsku“ politiku, tj. politiku sjedenja na više stolica, a čime je „osporio Putinu povijesno / monopolsko ‘pravo Rusije na Srbiju’“.
Dakle, po dolasku u Moskvu, spomenuti su velikodostojnici nakon prijema u Ruskoj patrijaršiji, zajedno sa svojim domaćinom – ruskim patrijarhom Kirilom (Gundarijevim), bili i na prijemu kod Putina.
Na tom je sastanku, a što je vidljivo iz objavljenog transkripta, Perić komunicirao geopolitičkim jezikom, odnosno jezikom poželjnih promjena, dok mu je mentor Bulović pomagao – kako bi Putinu Perić bio što jasniji, vjerujemo sukladno narativu kojega je očekivala ruska strana.
Naime, očito su Rusi očekivali precizan iskaz o suglasnosti Srbije spram predstojećih / mogućih geopolitičkih promjena, pa je u tom smislu Perić i iznio da bi Srbija trebala biti dio „ruskog svijeta“.
Dakle, Perić je tijekom susreta iskazao ekspanzionistički i protueuropski karakter organizacije / Crkve koju vodi, konkretno omeđujući Putinu prostor interesa Crkve Srbije a to bi uz Srbiju bio i entitet Republika Srpska u BiH, te CG i Kosovo.
Sažetije napisano, predmetno se „poklonjenje“ može shvatiti kao Vučićeva, odnosno srbijanska, suglasnost s ruskim opredjeljenjem za odbacivanjem sadašnjih državnih granica u Europi a koje su do sada bile „trajan okvir državnog razgraničenja“.
Inače, opisano Perićevo ponašanje, po mišljenju srbijanskog odvjetnika i oporbenog političara Aleksandra Olenika, predstavlja “klasičan primjer veleizdaje, odnosno – da je Srbija ozbiljna država, onoga momenta kada su Perić i Bulović sletjeli u Beograd, trebalo ih je privesti i odrediti im pritvor – zbog načina na koji oni nude Srbiju i srpsko društvo jednom ratnom zločincu – to je krivično djelo veleizdaje”!
*
Ujedno Ističemo da ovo nije prvi put da Perić „prenosi poruke“, tj. služi kao Vučićev „komunikacijski kanal“, a koje zvuče kao srbijanske geopolitičke ambicije. Naime, svojedobno (4.6.2021.) je Perić – tijekom susreta sa specijalnim predstavnicima SAD i EU, Matthewom Palmerom i Miroslavom Lajčakom za ZB, izjavio da su za Srbe i njihov opstanak – ključna tri pitanja: Kosovo, RS/BiH i CG.
Ako je i iz Srbije previše je! Jer ovako nešto se ne viđa baš svaki dan: Evo što je učinio Beograd
Već viđeno 1991.
Podsjećamo, slična se situacija odvila 13.3.1991., kada je general JNA Veljko Kadijević, po nalogu tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića tajno otputovao u Moskvu – gdje je zatražio od sovjetskog ministra obrane, maršala Dmitrija Jazova, „suglasnost“ za vojni udar u Jugoslaviji. (O ovome se u široj javnosti nije ništa znalo godinama, dok Jović nije 1995. objavio memoare „Posljednji dani SFRJ“ u kojima je razotkrio detalje i razloge te tajne operacije).
Dakle, Kadijević je tada tražio političku podršku od čelništva SSSR-a za vojno preuzimanje vlasti u SFRJ. Navedeno znači da je bilo dovoljno da SSSR (Rusija) podrži „snage za očuvanje Jugoslavije“ a što bi se u Beogradu protumačilo kao podrška za izvođenje puča, tj. kao „protuteža namjeri Zapada za dekonstrukcijom SFRJ“.
No, tadašnji je sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov odbio podržati tu Miloševićevu ideju o vojnom udaru.
Umjesto zaključka
Ne čini se vjerojatnim da će uspjeti Vučićev projekt Male-velike Srbije, usprkos recentnim geopolitičkim previranjima, te u tom sklopu s još čvršćim vezivanjem Srbije za ruski geopolitički brod…
No, odnedavno srpski radikali „igraju“ i na Trumpov „trgovački pogled“ na Europu – koju on ponekad smatra konkurencijom SAD-u, a što smatraju dodatnom pogodnošću za svoj projekt.
Naime, u tom smislu postoje spekulacije da je sadašnjoj američkoj administraciji u cilju slabljenje EU i njena zamjena s obnovljenom ruskom interesnom sferom na istoku i šarolikim skupom autoritarnih nacionalističkih država u zapadnoj i srednjoj Europi.
Odnosno konkretnije, po mišljenju Ivice Puljića, dopisnika Al-Jazeere iz Washingtona: “Trump razmišlja ovako: velike sile imaju svoja „dvorišta“. Rusija ima Ukrajinu, Gruziju, Moldaviju i možda poneku baltičku zemlju. Kina ima Tajvan i Južno Kinesko more s otocima. Amerika ima Kanadu, Meksiko, Grenland, Panamu… I nitko se ne bi trebao miješati drugome u interesno područje. …Ojačati nacionalizam, dokrajčiti globalizam, vladati čvrstom rukom. …Zato je Rusija ta koja može dovesti do eventualnih novih vojnih saveza na lokalnoj razini (Vučić/Putin). Sve ostalo je već u NATO savezu na Zapadnom Balkanu”!
Dakako, ta „nedovršena“ i načelna projekcija ima za krajnji cilj da SAD pridobije RF kao saveznicu u mogućem sukobu s Kinom. No, navedena hipoteza implicira raskid savezništva između RF i Kine a ono se, za sada, ne čini vjerojatno.
Ipak, logičnijom i doglednijom se čini jednostavnija „politička igra“. Ona se sastoji u tome da RF samo „zloupotrebljava“ Srbiju u Europi, kao što je SSSR, za vrijeme Hladnog rata, „zloupotrebljavao“ Kubu, kao susjednu državu SAD-u. Odnosno, one su Rusima služile (Kuba) i služe (Srbija) kao svojevrsni „žetoni“, tj. „zgodno i jeftino sredstvo za prijetnju Zapadu a kojeg će se Rusi odreći ‘ako i kada’ budu od Zapada dobili dovoljno dobru ponudu“!?
*
Dakle, realnijom se čini mogućnost, kao što je to već navedeno, da dođe kraj razdoblja koje je započelo s Miloševićem i koje završava s Vučićem, iako bi „proces otrežnjenja Srbije mogao potrajati sigurno čitavo desetljeće, ako ne i dulje“!
Naime…, u Srbiji još prevladava narativ po kome joj je NATO glavni neprijatelj – „zbog ničim izazvane agresije na Srbiju 1999.“. Zatim postoji tvrdnja da Srbija nije vodila osvajačke ratove, već je bila žrtva „zlog okruženja“. Aktualan je i navod da je Kosovo oteto Srbima „samo tako, po želji velikih sila“. Također se ponavlja da se u BiH nije dogodio genocid, te da „Rusija štiti Srbe da ih Zapad ne proglasi genocidnim narodom“. I konačno, tvrdi se da je „Zapad dežurni policajac na Balkanu koji sprečava ujedinjenje „srpskog sveta“, odnosno uspostavu „velike Srbije“!
Prevelike ambicije? Vučić pozvao Putina i Trumpa na summit u Beograd
…Uslijed svega navedenoga – u ovoj kompilaciji mišljenja, tj. neovisno o proaktivnom postavljanju Srbije u recentnim globalnim političkim igrama, te o „sto puta (gore navedenim), ponovljenim lažima“, može se, s priličnom sigurnošću, zaključiti – kako dugoročno, Srbiju čeka zahtjevno vrijeme „suočavanja s istinom“.
