Srbija je u posljednjih nekoliko godina izrasla u uvjerljivo najvećeg uvoznika složenog naoružanja u ovom dijelu Europe, ostavljajući susjede daleko iza sebe. Podaci Stockholm međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) pokazuju da Beograd prednjači u regiji, što je pokrenulo ozbiljne rasprave o novoj utrci u naoružanju na jugoistoku Europe. Na globalnoj ljestvici uvoznika složenih sustava, Srbija zauzima visoko 37. mjesto, čime je pretekla Hrvatsku, Bugarsku i još neke članice EU.
Uz najveći obujam uvoza, Srbija dominira i vojnim proračunom koji je u razdoblju od 2020. do 2024. bio čak šest puta veći od albanskog, iako je Albanija druga po potrošnji u regiji. Predsjednik Aleksandar Vučić nedavno je dodatno podigao ljestvicu najavom da će zemlja u idućih godinu i pol dana udvostručiti svoje vojne kapacitete. Vojni analitičar Aleksandar Radić ističe da ovaj trend traje gotovo desetljeće te da je često vođen političkim interesima: “Kupnja naoružanja često je vođena političkim motivima. Ponekad se stječe dojam da je i sama vojska iznenađena onim što dobije jer se prvenstveno vodi računa od koga se kupuje, a ne što se kupuje.”
Stručnjaci smatraju da iza ovih ulaganja stoji potreba za modernizacijom opreme naslijeđene iz bivše JNA, ali i želja za jačanjem političke pozicije. Istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić objašnjava da je politički vrh u obnovi arsenala prepoznao simboličku vrijednost: “Pojačana ulaganja u obranu najviše i najdulje primjećujemo u Srbiji. Napetosti s Kosovom vjerojatno su dodatno potaknule razmišljanje da snažniji vojni arsenal može biti važan adut u pregovorima s međunarodnim akterima”, piše DW.
Dok Srbija ubrzano gomila arsenal, ostatak regije znatno zaostaje
Podaci instituta iz Stockholma otkrivaju i nevjerojatnu raznolikost dobavljača, budući da je Srbija u proteklih pet godina kupovala oružje iz čak 13 različitih država. Iako je Kina trenutno najveći partner, primarno zbog sustava protuzračne obrane, znatna oprema stigla je iz Rusije i Bjelorusije, dok se novi ugovori već potpisuju sa zapadnom Europom i Bliskim istokom. Đokić navodi da to pokazuje kako Srbija nema jednog čvrstog saveznika, ali ima dovoljno novca i spremnosti za podizanje kredita za najskuplje sustave.
Dok Srbija ubrzano gomila arsenal, ostatak regije znatno zaostaje. Albanija se nalazi tek na 103. mjestu svjetske ljestvice uvoznika, s nabavama koje su oko šest puta manje od srbijanskih. Ipak, Đokić upozorava da su ti brojevi u globalnim razmjerima i dalje mali, ali da u kombinaciji s retorikom elita stvaraju osjećaj nesigurnosti: “Kada s gotovo nikakvih nabava dođete do nekoliko novih sustava, to u postocima može izgledati dramatično. U kombinaciji s ratobornom retorikom političkih elita i senzacionalističkim medijskim izvještavanjem stvara se osjećaj nesigurnosti među susjedima.”
Analitičar Radić smatra da politička propaganda igra ključnu ulogu u opravdavanju ovih troškova, pri čemu svaka strana preuveličava prijetnju iz susjedstva. “U Albaniji se često preuveličava srpska opasnost, jednako kao što u Srbiji politika preuveličava prijetnje koje dolaze iz susjedstva. To je spoj politike i propagande koji na kraju opravdava poslove s naoružanjem”, ocjenjuje Radić, dodajući da Hrvatska u tom kontekstu nastoji zadržati posebnu ulogu, prvenstveno u odnosu na Srbiju. Što se tiče novih vojnih saveza o kojima se često špekulira u javnosti, stručnjaci su složni da se većina tih sporazuma zapravo svodi na tehničku razinu. Katarina Đokić objašnjava da su to uglavnom dogovori o obuci, zajedničkim vježbama i koordinaciji aktivnosti koje bi se ionako provodile unutar NATO struktura. Na taj način, unatoč lokalnim napetostima, NATO ostaje ključni faktor koji osigurava stabilnost i odvraćanje u ovom dijelu Europe.
